Aleksandr Puškin
Tuhu
Perevedi A.V. Eliseeva
Karel'skoj Gosudarstvennoj Izdatel'stva
Petrozavodsk 1940
Tuhu
Koni mčatsja po bugram,
Topčut sneg glubonkoj...
Vot, v storonke božij hram
Viden odinokoj
.............
Vdrug metelitsa kgugom
Sneg valit klokamp;
Černij vran, svistja krylom,
V'etsja nad sanjami;
Vešij ston glasit pečal'!
Koni toroplivy!
Čutko smotrjat v gemn'u dal'
Vozdimaja grivy...
Žukovskij
1811 vuuven lopus, mejl mujstettaval épohal omas Nenaradovan
pomest'jas, éli dobroj Gavrila Gavrilovič R-. Häneh näh kajkkié
okrugua myöte matkaj pagina, čto on gostepriimnoj i hyväsyväjmelline;
susiédat hejttelemättä aeldih hänen luo syömäh, juomah, kizuamah
vijzin kopejkojn bostonah hänen mučojn ke, a érähät sidä varojn, čtoby
kačahtuakseh hejjan tyttäreh, Mar'ja Gavrilovnah, näbié rungajzeh,
blednojh sejččemetojsta vuodizeh nejdizeh. Hän lugihes bohataksi
nevestaksi, i äjjat tojvotettih ottua händä mučojksi ičel libo pojil.
Mar'ja Gavrilovna oli vospitajdu frantsuzskolojl romanojl, i sidä
myöte hän oli miél'dynyt. Hänen vallittu briha oli köyhä armejskoj
praporšikka, kudama oli otpuskas omas kyläs. Ičestäh on tiéttäväjne,
čto nuori miés paloj yhtenmojzel himol, i čto hänen suvajttavan
roditeljat, dogadien hejjan keskenäjzen miél'dymizen, kiéllettih
tyttärel häneh näh i duumaija, a praporšikkua prijmittih aivin
pahembi, mi kuj otstavnojda zasedateljua.
Mejjan suvajttavat oldih Perepiskas, i joga päjviä nähtihes kahten
keskej pedäjahizes rošas libo vanhan časovnjan luona. Sié hyö
uskallettih igä kaj suvajja tojne tojsta, piéttih pahua miél'dä oman
ozan piäl i luaittih kajken luadujzié predpoloženijoj. Kir'jutellen i
paisten täh luaduh, hyö (mi juuri hyvin vojbi olla) tuldih tämän
mojzeh rassuždenijah: esli myö tojne tojzetta hengittiä émmä voj, a
žestokolojn roditeljojn valda on vastah mejjan ozal, silloj éj-go sua
mejl olla ilmaj sidä? Tiéttäväjstä on, čto tämä ozava duuma tuli piäh
énzimäj nuorel miéhel, i čto se ylen äjjal miélytti romaničeskojda
Mar'ja Gavrilovnua.
Tuli talvi i loppiuvuttih hejjan svidanijat; no kir'jutus liéni sidä
élävemmäksi. Vladimir Nikolaevič joga kir'jajzes umoljajčči Mar'ja
Gavrilovnua anduakseh hänel, venčajjakseh pejtoči, pejtelläkseh
vähäjzen ajgua, sen jal'geh kumarduakseh roditeljojn jalgojh. Kudamat
konečno liétäh jal'gimäj lijkutetut ljubovnikojn geroičeskojl
postojanstval i ozattomuol, i sanotah hejl nepremenno: "Lapset! tulgua
myö tejdä njoppuamma".
Mar'ja Gavrilovna hätken éj rešajnnuhes: ylen äjja pluanua pagenemizeh
näh oli otkažittu. Jal'gimäj hän soglasijhes: naznuačittuna päjvänä
hänel pidi olla illastamatta, männä omah komnattah i hejttiäkseh piän
kivistykseh. Nejdine hänen oli jo énnepäj pagizutettu: molemmil hejl
pidi lähtié saduh perä pordahién kauti, sadun tagana löydiä varustettu
regi, istuokseh sih i ajua vijen virstan piäh Nenaradovas Žadrinon
sjolah, kohti kirikköh, kus Vladimiral pidi hejdä jo vuottua.
Naznuačittuo päjviä vaste Mar'ja Gavrilovna éj muannut kajken yön; hän
varustelih, azetteli sobié i pluat'joj, kir'jutti pitkän kir'jajzen
yhtel čuvstvitel'nojl nejdizel, hänen podrugal, tojzen omil
roditeljojl. Hän prostijhes hejjan ke kajkis trogatel'nojmmis
vyraženijojs, puolisti oman hajrahtuksen piéttämättömäl suvajčuksen
väel, i loppisil, čto élajjan kajkis ozavemmaksi minutaksi čotajččou
hän sen, konza hänel käskiétäh kumarduakseh hänen armahién roditeljojn
jalgojh. Salvattuo molemmat kir'jajzet tul'skojl pečatkal, kudamal
oldih izobrazittu kaksi palajua syväjndä priličnojn nadpisin ke, hän
räjjahtih postelil juuri valguondua vaste i ujnoj, no i täs užasnojt
duumat hejttelemättä händä nostatettih. Se ozuttih hänel, čto sil
minutal, kuj hän istujhes regeh, čtoby ajua venčajmahes, tuatto
azetteli händä, muokkuajan ravevuon ke ribajtti händä lunda myöte i
lykkäj pimiéh, poh'jattomah kuarzinah... i hän lendi piälajlleh
sellittämättömän syväjmen ahtistuksen ke: se nägi hän hejniköl virujua
valgiéda, verevynnyttä Vladimirua. Vladimir, kuoltes, pokorojčči händä
läbihenges tungeudujal iänel kijrehtiä hänen ke venčajmahes". Tojzet
bezobraznojt, tolkuttomat duumat projittih hänen hés tojne tojzen
jal'geh. Jal'gimäj hän nouzi, valgiémbi énnistä piän kivistyksen
ke. Tuatto i muamo dogadittih hänen bespokojstva; hejjan nežnojn
zabotan i hejttelemättömién voprosojn tähs mi rodijh siun ke, Maša?
Ét-go ole vojmatoj sié, Maša? Kydi hänen syväjn. Hän starajččih hejdä
uspokoié, ozuttuakseh vesseläksi, i éj vojnut. Tuli ilda. Duuma, čto
jo jal'gimäjzen kerran hän viéttäy päjviä oman perehen keskes, ahtisti
hänen syväjndä. Hän oli odva élos; hän pejtoči prostijhes kajkkién
osobojn ke, kajkkién predmiétojn ke, kudamat händä okružajdih.
Annettih ildajne; syväjn hänen äjjal tykki. Särizijal iänel hän
sanoj, čto illastua hänel éj himojta, i rubej prostimahes tuaton i
muamon ke. Hyö händä njoppajldih i, kuj ajvin, blagoslovittih: Maša
vähäs éj ruvennut itkemäh. Tulduo omah komnattah, hän räškähtih
kreslah i rubej äjjal itkemäh. Nejdine pagizutti händä uspokoiékseh i
vesel'dyö. Kaj oli valmis. Puolen čuasun peräs Mašal pidi kajkeksi
igiä jattiä roditel'skoj kodi, oma komnatta, hilljajne nejdisajgajne
élajga... Pihal oli tuhu; tuuli ulvoj, ikkunalauvat lekuttih i tuj-
ketgih: Kaj ozuttih hänel varajtukseksi i igäväksi
tojvotukseksi. Terväh kojs kaj liéni hilljah. Maša kiärijhes šalih,
pani piäl lämmän kapotan, otti kädeh oman škatulkan i lähti perä
pordahil. Služanka kandoj hänel jal'geh kaksi uzlua. Hyö mändih
saduh. Tuhu éj aleuvunnut: tuuli puhaldeli vastah, kuj budto tahtoen
azettua nuorda prestupnitsua. Hyö odva mändih sadun ag'jah
sah. Dorogal regi vuotti hejdä. Hevot, kyl'mähyö, éj sejzottu
sijojlleh; Vladimiran kuučera projjaldeli ajzojn iés, piétellen
kirmiélöj heboloj. Hän avutti Mašal i hänen nejdizel istuokseh i
azettua uzlat i škatulkan, otti oh'jakset, i hevot lähtiéttih
hyppiämäh. Poruččihuo nejdizen ozal kačottavaksi i kučera Terjoškan
iskusstval, obratimmokseh mejjan nuoren ljubovnikan puoleh.
Ynnällizen päjvän Vladimir oli aelukses. Huondeksel hän oli
žadrinskojn papin luona; odva händä pagizutti; sen jal'geh lähti
éččimäh svideteljoj susiéda pomešikojn Keskes. Énzimäjne, kenen luo
hän tuli, oli otstavnoj nelläkymmendä vuodehine kornetta Dravin,
kudama rakkahal soglasijhes. Tämä priključenija, uverjajčči hän,
mujstojtti hänel énnistä ajgua i gusarskoloj prokuazoj. Hän pagizutti
Vladimirua jiähä hänen luo murginal i vakusti händä, čto tojzién
kahten svideteljojn täh diélo ei azetu. Tovessah, kerras murginan
jal'gehI tuldih zemlemer Šmit usis i šporis, i kapitan-ispravnikan
pojga, brihaččujne vuuves kuuvestojsta, kudama éj ammuj postuppi
ulanah. Hyö éj vaj prijmittih Vladimiran predloženija, no daže
uskallettih hänel olla valmehet žertvujja händä varojn élajjal.
Vladimir sebäj hejdä ihastuksen ke i lähti kodih varustamahes.
Jo ammuj hämärdyj. Hän työndi omua nadjožnojda Terjoškua Nenaradovah
omal trojkal i podrobnojn, obstojatel'nojn nakuazan ke, a iččié varojn
käski valljastua piénen regyön yhteh heboh, i yksin kuučeratta lähti
žadrinoh, kunne čuasun kahten peräs pidi tulla i Mar'ja
Gavrilovnal. Doroga hänel oli tuttava, a ajamista oli kajkkiédah
kaksikymmendä minuttua. No éhti vaj Vladimir ajua kylän tuaksi
pellol, kuj nouzi tuuli i lienni mojne tuhu, čto hänel ni midä éj
nägynyt. Yhtes minutas umbaj dorogan: Okrestnosti kadoj pimiéh i
keldajzehkoh hämäryöh, kudamas läbi lennettih valgiét lumi palat;
tajvas yhtyj muan ke: Vladimir piädyj pellol i sudre tahtoj uuvessah
puuttuo dorogal; hebo polgi miélel i hejttelemättä ajoj se kivokseh,
se uppojli haudah: regi ajvin kuaduksendeli. Vladimir starajččih vaj
éj kavottua nastojašojda napravlenijua. No hänel ozuttih, čto jo
projdi énämbi puolda čuasuo, a hän éjajanut vié i žadrinskojh rošah
sah. Kuluj vié läs kymmendä minuttua; roš'ua ajvin vié éj
nägynyt. Vladimir ajoj pelloči. kudamua lejkattih syvät ovragat. Tuhu
éj aleuvunnut, tajvas éj kajostunnut. Hebo rubei väzymäh, a Vladimiras
higi valuj ragehena, kaččomatta sih, čto hän hejttelemättä oli vyöh
sah lumes.
Jal'gimäj hän dogadi, čto ajau éj sih puoleh. Vladimir azettuj: rubej
duumajmah, mujstottamah, soobražajmah, i uverijhes, čto hänel pidi
ajua ojgiéh kädeh. Hän lähti ajamah ojgiéh kädeh. Hebo hänen odva
matkaj. Jo énämmän čuassuo oli hän dorogas. Žadrino pidi olla éj
lojtton. No hän ajoj, ajoj, a pellol éj ollut loppuo. Ajvin kivokset,
da ovragat; hejttelemättä regi kuaduksendeli, hejttelemättä hän sidä
nosteli. Ajga mäni: Vladimir rubej äjjal bespokojmahes. Jal'gimäj
bokas mi-liéne rubej mustottamah. Vladimir kiändi sinne. Pähemmäksi
ajahuo, dogadi hän rošan. Slava bogu, duumajčči hän, nygöj lähil
on. Hän lähti ajamah rošan rinnal, nadejen kerras puuttuo tuttaval
dorogal libo ajua ymbäri rošas: Žadrino oli kerras sen tagana. Terväh
löydi hän dorogan, i ajoj talven valdua palljastunnujzién puulojn
pimevyöh. Tuuli éj vojnut täs svirepstvujja; doroga oli silié; hebo
vesel'dyj, i Vladimir uspokoijhes.
No hän ajoj, ajoj, a Žadrinuo éj nägynyt; rošal éj ollut
loppuo. Vladimir varavon ke nägi, čto hän ajoj tundemattomah
meččäh. Hän ylen äjjal rubej tuskiččemahes. Hän näppäj hebuo pletil;
gorjan žijvatta rukka lähti juostol, no terväh rubej hillenemäh i
četverti čuasun peräs, kaččomatta kajkkih ozattoman Vladimiran
tahtomizih lähti askelel.
Vähin-vähäjzin puut ruvettih harvenemah, i Vladimir piäzi mečäs päj
iäre; Žadrinuo éj nägynyt. Pidi olla läs puolen yön. Kyynälet valuttih
hänen sil'mis; Hän lähti ajamah miélel. Siä aleuduj, pil'vet levittih,
hänen iés oli lagi"é peldo, katettu valgiél allokkahal kovral. Yö oli
ylen sel'gié. Hän dogadi éj lojtton kyläjzen, kudamas oli nellä vaj
vijzi liéne taluo. Vladimir ajoj sih kyläh. Énzimäjzen kojn luona hän
hypästih rees päj, juokseldi ikkunah i rubej kolottimah. Érähän
minutan projdihuo puuhine ikkuna-lauda nouzi, i starikka viglahutti
oman harmuan parran. "Midä siul pidäy?" - "Lojtton-go on Žadrino?" —
"Žadrino lojtton-go on? — "Da, da! lojtton-go on?" — "Éj ole lojtton;
virstua kymmene liénöy". Tämän vastavuksen kuultuo Vladimir tartuj
ičel tukkih i sejzoj lijkahtamatta, kuj surmah suudittu ihmine.
"A kus päj sié olet?" jatkoj starikka. Vladimiral éj ollut
nastroenijua vastata vop- rossojh. "Vojt-go sié, starikka, — sanoj
hän, - suaha miul hevot Žadrinoh sah?" — "Mittyjzet mejl ollah hevot",
vastaj mužikka. - "Da én-go voj ottua hot' suattajua? Mié maksan, min
verran hänel pidäy". — "Vuota", — sanoj starikka, salvaten
ikkunalauvan, — mié siul pojjan työnnän; hän siuda provodiu". Vladimir
rubej vuottamah. Ej projdinut ni minuttua, — hän opjat rubej
kolottimah. Ikkunalauda nouzi, parda ozuttih. "Midä siul pidäy?" —
"Midä-bo siun pojga hätkestyj?" — "Sejčas tulou, jalgoj kengiy. Vaj
sié kyl'mit? tule lämbiémäh". - "Passibo, työnä teriämbi pojgua".
Vorotat ruvettih rudžizemah; briha tuli savakon ke, i lähti iél, se
ozuttaen, se éčitellen lumi kivoksil ummattuo dorogua. "Äjjas-go
čuassu on? - kyzyj hänel Vladimir. "Da jo terväh valgonou", - vastaj
nuori miés. Vladimir éi sanonut e ni sanua.
Laulettih kukojt, i oli jo valgié, kuj tuldih hyö Žadrinoh. Kirikkö
oli salvas. Vladimir maksoj suattajal i lähti dvoral papin luo. Dvoral
hänen trojkkua éj ollut. Mittyjne viésti vuotti händä!
No kiännymmä dobrolojn nenaradovskolojn pomešikojn puoleh i kačomma,
midä hejl ruadahes.
A ni midä.
Starikat havačuttih i mändih gorniččah, Gavrila Gavrilovič kolpakos i
bajkovojs kurtkas, Praskov'ja Petrovna vuattahizes šlaf- rokas. Tuodih
samovuara, i Gavrila Gavrilovič työndi tytön tijjustamah Marija
Gavrilovnal, kuj on hänen tervehys i kuj hän magaj. Tyttö tuli
jarilleh, tijjojttaen, čto baryšnja magaj pahojn, no čto hänel nygöj
on kebiémbi, i čto hän sejčas tulou gorniččah. I tovessah. uksi
avavuj, i Mar'ja Gavrilovna tuli luadimah tervehyttä tatajzen i
mamajzen ke.
— "Kuj siun piä, Maša?-- kyzyj Gavrila Gavrilovič. - "Parembii on,
tatajne--. vastaj Maša. - "Sié naverno, Maša, égläj juovujt", sanoj
Praskov'ja Petrovna. — "Vojbi olla, mamajne", vastaj Maša.
Päjvä projdi hyvin, no yöksi Maša vojbuj. Työnnettih linnah lekarié
tuomah. Lekari tuli ildapuoleh i tabaj vojmattoman miélimuutuksis.
Rodijh suuri gorjačka, i gorjan vojmatoj rukka kaksi nedälié oli
kuolemizilleh.
Ni ken kojs éj tiédänyt predpoložennojh pagenendah näh. Pagenenda
päjviä vaste kir'jutetut kir'jajzet, oldih poltetut; hänen gorničnoj
ni kel ni mih näh éj sanonut, varaten gospodojn tuskevumista. Pappi,
otstavnoj kornetta, usakas zemlemer i pikkarajne ulan oldih skromnojt,
i éj sudre. Terjoška kučera ni konza ni midä lijgua éj sanellut, daže
i humalas. Täh luaduh tajnua sohranittih énämbi mi kuj puoli djužinua
hengié. No Mar'ja Gavrilovna iče, ollen hejttelemättömäs
miélimuutuksis, saneli omua tajnua. Odnako hänen sanat sigäli éj
pohodittu ni min ke, čto muamo, kudama éj lähtetellyt hänen postelin
luoda päj, saj éllendiä nijs vaj sen, čto hänen tytär kuolendah sah
suvajčči Vladimir Nikolaevičua i čto naverno suvajčus oli hänen
vojmattomuon prininänä. Hän pidi soviéttua oman ukon ke, érähién
susiédojn ke, i jal'giimäj yhteh miéleh kajkin rešittih, čto nägyy
mojne oli Mar'ja Gavrilovnan oza, čto suuditus ét pagié, čto köyhys éj
ole vigana, čto éliä éj pié bogatstvan ke, a ihmizen ke, i muga
iélleh. Nravstvennojt pogovorkat oletellah ylen poleznojt nijlöjs
slučajlojs, konza myö ičes päj vähän i midä vojmma vydumajja ičel
opravdanijaksi.
Sil keskin Maša rubej paranemah. Vladimirua ammuj éj nägynyt Gavrila
Gavrilovičan kojs. Hän oli pöllätetty obyknovennojl prijminnäl.
Rešittih työndiä händä kuččumah i ob'javié hänel vuottamatoj oza:
männä yhteh. no mittyjne oli nenaradovskolojn pomešikojn izumlenija,
konza vastavukseksi hejjan kuččumizel polučittih hänes puolilleh
kir'jajne! Vladimir ob'javi hejl, čto hänen jalga ni konza éj liéne
hejjan kojs, i pokorojččih unohtua ozattomah näh, kudamua varojn
kuolenda jiäy ajnavoksi nadeždaksi. Érähän päjvän peräs hyö
tijjustettih, čto Vladimir ajoj armijah. Tämä oli 1812 vuodena.
Hätken éj ruohtittu sanuo täh näh paranijal Mašal. Hän ni konza éj
majninnut Vladimirah näh. Jo érähién kuulojn projdihuo, löydähyö
Vladimiran nimen éruoién i jugiésti ruanittulojn luvus Borodinan 1)
al, hän unohtuj, i varattih, čtoby uuvessah hänel gorjačka éj
liénis. I odnako, slava bogu, unohtus éj jattänyt jal'gié. Tojne
pahamiéli hänel liéni: Gavrila Gavrilovič kuoli, jattäen händä kajken
imenijan naslednitsaksi. No nasledstva händä éj ihastuttanut; hän
kajkel syväjmel pereživajčči PrasKov'ja Petrovna rukan pahua miél'dä,
i uskaldi ni konza éj érota hänen ke; molemmat hyö jatettih
Nenaradovo, igävién mujstelemizién sija, i lähtiéttih élämäh v ***
skojh pomest'jah.
1) Borodinan al 1812 vuuven avgustan 26 päjvänä oli verenvuodattava
russkolojn vojskojn sraženija Moskovah nastupabšojn Napoleonan ke.
Ženihat i täs pyörittih čomas i bohatas nevestas ymbäri; no hän ni kel
éj ozutannut ni piéndä nadeždua. Muamo tojči pagizutti händä vallita
ičel drugan; Mar'ja Gavrilovna pudahutteli piäl i rubej
duumajmah. Vladi- mir jo éj élänyt: hän kuoli Moskovas, frantsuzojn
tulemizen iél. Hänen mujsto ozuttih svjašennojksi Mašua varojn; Maša
beregi kai, mi sai händä muistoittua: kniigat, kudamat Vladimir
konza-liéne lugi, risunkat, notat i stihat, hänen kir'jutetut Mašua
varojn. Susiédat, tijjustahuo kajkkeh näh, dijvittihes hänen
postojanstval i suuren himon ke vuotettih gerojda, kudaman pidäy
jal'gimäj olla vostorgas tämän devstvennojn Artemizan igävän vernostin
piäl.
Sil keskié vojna sluavan ke oli loppiéttu. Polkat mejjan tuldih iäre
granitsan tagua päi. Rahvas juostih hejl vastah. Muzyka sojtti
zavojujduloj pajoloj: "ÉläKkäh Genrih nelläs", tirol'skoloj val'soj i
arijoj "Žokondas" päj. Ofitserat, lähtenyöt pohodah počti
brihaččujzina, kiänyttih jarilleh täyzinä miéhinä, riputetut
ristojl. Saldatat vesselästi paistih keskenäh, hejttelemättä
segojttaen paginah nemetskoloj i frantsuzskoloj sanoj. Ajga on
unohtamatoj! Sluavan i ihastuksen ajga on! Kuj äjjal tykki russkoj
syväjn sanan sanoes Otečestvo! Kuj magiét oldih svidanijan kyynälet!
Mittyjzen hyvän miélen ke myö yhtistimmä rahvahan gordostin i
suvajčuksen čuvstvat gosudarjah! A händä varojn, mittyjne oli minutta!
Najzet, venjalajzet najzet oldih silloj sanomattoman hyvät. Éndine
spokojstvija hejjan hävij. Ihastus hejjan oli ylen čudesnoj, konza.
vastaten pobediteljoj, kirruttih hyö: u r a!
I vozduhah čepčäjzié lykittih.
Ken sillojzis ofitserojs éj soznaje, čto venjalajzel najzel hän oli
objazannoj parahal kallis hindajzel nagruadal?..
Täh hyväh ajgah Mar'ja Gavrilovna éli mua- mon ke v *** gubernijas i
éj nähnyt, kuj molemmat stolitsat pruazdnujdih vojskién jarilleh
kiändymistä. No uezdojs i kylis yhtehine ihastus, vojbi olla, oli vié
suurembi. Mojzis sijojs ofitserojn jiäviydymine händä varojn oli
nastojašojna ihastuksena, i frakas olijal miélespiéttäväl paha oli
olla hänen susiédana.
Myö jo sanelimma, čto, kaččomatta hänen spokojstvijah, Mar'ja
Gavrilovna ajvin éndizelleh oli okružittu éččijojl. No kajkil pidi
väl'työ, konza hänen zamkah tuli ruanittu gusarskoj polkovnikka
Burmin, Georgijan ke petlitsojs i interesnojn valgevuon ke, sanottih
sigäläjzet nejdizet. Hänel oli läs kahtenkymmenen kuuven
vuuven. Burmin tuli otpuskah omih pomest'jojh, kudamat oldih Mar'ja
Gavrilovnan kylän susiédojna. Mar'ja Gavrilovna ylen äjjal érojtti
händä tojzis. Hänen ajgah ajvin olija Mašan zadumčivosti éläydyj. Éj
suanut sanuo, čtoby Maša hänen ke koketničaiččis; no poétta dogadien
hänen povedenijan, sanojs:
Esli-gu tämä éj ole suvajčus, ga mi-bo mojne on?
Burmin tovessah oli ylen čoma nuori miés. Hänel oli imenno mojne
miéli, kudama miéllytti najzié: priličijan i nabljudenijan miéli,
kajken mojzitta pritjazanijojtta i bespečno irvistelevä. Hänen
povedenija Mar'ja Gavrilovnan ke oli prostoj i svobodnoj; no midä Maša
éj ni sanos libo luadis, syväjn i sil'mät brihan muga Mašan jal'geh i
kačottih. Burmin harakterié myöte ozuttih hilljajne i skromnoj, no
häneh näh mänija pagina uverjaičči, čto érähiči hän oli ylen
vallalline, i tämä éj vredinyt hänel Mar'ja Gavrilovnan mnenijas,
kudama (kuj i kaj nuoret duamat voobše) udovol'stvijan ke izvinjaičči
šalostit, kudamis nägyj harakteran rohkevus i pylkosti.
No kajkkié énämmäl... (énämmäl hänen nežnostié, énämmäl prijatnojda
paginua, énämmäl interesnojda blednostié, énämmäl perevjažittuo kättä)
yllytteli Mašan ljubovpytstvua i voobraženijua nuoren gusaran vajkkani
olenda. Maša éj vojnut éj soznavajjakseh sit, čto hän ylen äjjal
miéllyttäy Burminal; naverno i Burmin, omal miélel i opytnostil, saj
jo dogadié, čto Maša érojtti händä tojzis: mindäh-bo sit täh sah Maša
éj nähnyt Burminua omis jallojs i vié éj kuullut hänen priznanijua?
Mi piétti händä? varavo, gordosti vaj vijzahan volokitan koketstva?
Tämä oli händä varojn arbajtuksena. Duumajduo hyväjzesti, Maša rešši,
čto varavo sil oli ajnavona pričinänä, i rešši rohkevuttua händä
suuremmal vnimatel'nostil i, kaččoen obstojatel'stvoj myöte, daže
nežnostil. Hän varusteli kajis vuottamattomua tajnan avuandua i
tirpamattomuon ke vuotti romaničeskojn ob'jasnenijan minuttua. Tajna,
mittyjne ba se éj ni olis, ajvin on jugié najzen syväjmel. Hänen
voennojt dejstvijat imejdih suuri uspeha: po krajnej mere, Burmin
iskijhes mojzeh pahah miéleh i hanen mustat sil'mat muga pystyttih
Mar'ja Gavrilovnah, čto rešitel'noj minutta, ozuttih, jo lähil
on. Susiédat paistih svuad'bah näh, kuj jo loppiéttuh diéloh näh, a
dobroj Praskov'ja Petrovna ihastelih, čto hänen tytär jal'gimäj löydi
ičelleh dostojnojn ženihan.
Kerran staruhajne istuj yksin gorničas, azettaen gran-pas'jansua, kuj
Burmin tuli komnattah i kerras kyzyj Mar'ja Gavrilovnah näh. "Hän on
sadus, - vastaj staruhajne; mängiä hänen luo, mié tejdä rubién täs
vuottamah". Burmin lähti, a staruhajne risti sil'mät i duumajčči:
tojnah diélo že lopeh!
Burmin löydi Mar'ja Gavrilovnan lammen luona, pajun al, knijgan ke
käes i valgiés pluatjas, nastojašojna romanan geroinjana. Énzimäjzién
voprosojn jal'geh, Mar'ja Gavrilovna nareko éj jatkanut paginua,
vägevöjttäen täh luaduh keskenäjzen seguomizen, kudamas olis vojnut
piästä vaj vuottamattomal i rešitel'nojl ob'jasnenijal. Muga i
slučijhes: Burmin čuvstvujen oman položenijan jugevyön, ob'javi, čto
éčči ammuj slučajda avata hänel oman syväjmen, i triébujčči vnimanijan
minuttua. Mar'ja Gavrilovna salbaj knijgan, i pil'čisti sil'mät
soglasijan znuakaksi.
"Mié tejdä suvajčen, - sanoj Burmin, — mié tejdä suvajčen ylen
äjjal..." (Mar'ja Gavrilovna ruskoni i pajnoj piän vié alemmaksi.)
"Mié postupijn neostorožno, andauduen armahal privyčkal, privyčKal
nähtä i kuulta tejdä joga päjviä"... (Mar'ja Gavrilovna mujstojtti
St. Preux 1) énzimäjzen kir'jajzen.) "Nygöj jo myöhä on olla vastah
miun ozal; mujsto tejh näh, tejjan armas sravnimatoj vijda täs lähtien
liénöy miun éloksen muokkauksena i ihastuksena: no miul vié jiäy
täyttiä jugié objazannosti, avata tejl užasnoj tajna i azettua mejjan
välil vojttamatoj pregrada..." - "Se ajvin sušestvujčči, - keskusti
ruttojzeh Mar'ja Gavrilovna, - mié ni konza én vojnut olla tejjan
mučojna..." — "Tijjan, — vastaj hän. Mašal hilljajzeh, — tijjan, čto
konza-liéne työ suvajčitta, no surma i kolme vuotta piéttyö pahua
miél'dä... Dobroj, armas Mar'ja Gavrilovna! äl'giä starajkkuattokseh
kiskuo miul jal'gimäjstä hyviä miél'dä: miéli, čto työ
soglasizittokseh luadié miun ozan, esli-kuj". olgua vajkkajne, radi
boga, olgua vajkkajne. Työ muokičetta miuda. Da, mié tijjan, mié
čuvstvujčen, čto työ olizitta miun, no — mié olen ozatoj ihmine... Mié
olen najzis!" Mar'ja Gavrilovna udivlenijan ke kačahti häneh.
1) Russoja "Novaja Éloiza" romanan geroj.
"Mié olen najzis, - jatkoj Burmin; - mié olen najzis jo nellännen
vuuven i én tijja, Ken on miun mučoj, i kus hän on, i vojn-go
nähtäkseh hänen-ke konza-tahto!"
"Midä työ pagizetta? - killjahti Mar'ja Gavrilovna; — Kuj tämä on
stranno! Jatkakkua: mié rasskažin jalles... no jatkakkua, luaikkua se
hyvys."
1812 vuuven allus, - sanoj Burmin, mié kijrehtin Vil'nah, kus ol i
mejjan polka. Tulduo yhten kerran stantsijal myöhä illal, mié käskin
teriämbäh valljastua "hevot, kuj vdrug nouzi užasnoj tuhu, i
smotritelja i jamšikat sovetujdih miul vuottua vähäjne. Mié hejdä
kuundelin, no éllendämätöj bespokojstva tembaj miuda: ozuttih
ken-liéne miuda muga i ähkäj. A tuhu éj aleuvunnut: mié én tirpannut,
käskin opjat' valljastua hevot i lähtin ajamah juuri tuhun
ajgah. Jamšikal tuli miéleh ajua joven kauti, mi pidi lyhendiä matkua
mejl kolmel virstal. Rannat oldih ummatut; jamšikka ajoj sijriči sit
kohtas, kus aettih dorogal, i täh luaduh piävyjmmä myö tundemattomah
puoleh. Burja éj aleuvunnut; mié dogadijn tuluon, i käskin ajua
sinne. Myö tulimma kyläh; puuhizes kirikös oli tuli. Kirikkö oli avoj,
ogruadan tagana sejzoj kaksi kolme regié; papertié myöte käveldih
ihmizet. "Tänne! Tänne!" kirgaj kaksi kolme iändä. Mié käskin
jamšikal ajua lähemmäksi. "Pomiluj, kunne sié hätkestyjt? — sanoj miul
ken-liéne; — nevesta on unohtuksis; pappi éj tijja, midä luadié; myö
valmehet olimma ajua jarilleh. Tule že teriämbi". Mié vajkkajne
hyppäjn rees päj i mänin kahtel vaj kolmel-liéne tuohuksel vähäjzel
osvetittuh kirikköh. Nejdine istuj lauččajzel pimiés kirikön čupus;
tojne hiéroj hänel korvajuurié. "Slava bogu, — sanoj se, - Jal'gimäj
työ tulitta. Vähäs työ nejdistä éttä muokannut". Vanha pappi läheni
miun luo voprosan ke: -"Käskettä-go zavodié?" — "Zavodikkua,
zavodikkua, batjuška vastajn mié häbevyksis. Nejdine nostettih. Hän
ozuttih miul éj pahaksi". Éllendämätöj, prostimatoj vetrennosti...
mié sejzatujn hänen rinnal venčan al; pappi kijrehti; kolmej miéhet i
gorničnoj piételtih nevestua i zajmitut oldih vaj hänel. Mejdä
venčajdih. "njoppavukkua", sanottih mejl. Mučoj miun kiändi miuh päj
oman blednojn rožan. Mié tahtojn händä njopata... Hän ringahtih: "Aj,
éj ole hän! éj ole hän!" i langej unohtuksih. Svideteljat kačottih
miuh pöllästynyjzil sil'mil. Mié kiännyjn, lähtin kirikös päj kajketta
prepjatstvijatta, yrrästimmös kibitkah I rubejn iändämäh: "ajamma!"
"Bože moj! — rubej iändämäh Mar'ja Gavrilovna. Työ éttä Tijja, midä
liéni tejjan mučoj-rukan ke?"
"Én tijja, — vastaj Burmin: - én tijja, kuj kučutah kyliä, kus mié
venčajčimmos; én mujsta, kudamal stantsijal päj lähtin. Sih ajgah mié
muga vähän annojn vuažnostié miun prestupnojl prokuazal, čto, kirikös
päj iäre ajahuo, ujnojn, i havačujn tojzena päjvänä huondeksel, jo
kolmannel stantsijal. Sluga, kudama silloj oli miun ke, kuoli pohodas,
sendäh miul éj ole nadeždua löydiä sidä ihmistä, kudaman piäl mié muga
žestoko šuutijn, i kudama nygöj on muga žestoko tazattu."
"Bože moj, bože moj! — sanoj Mar'ja Gavrilovna, temmattuo händä käes;
- ga tämä olitta työ! Työ éttä tunne miuda?" Burmin valgoni... I
yrrästih hänen jalgojh".