G. H. Andersen

Suarnat

Perevodan luadi Kondrat'ev M.
Karel'skoj gosudarstvennoj izdatel'stva
1939 v Petrozavodska


Kirillitsal kirjutettuu koupiedu voi lugie Karjalan tazavallan kanzallizen kirjaston verkosivuloil .
Kodiiruičemmo tekstan täh latinalazele kirjaimikolle nenga:
а=a  б=b  в=v  г=g  д=d  е=e  ё=jo  ж=ž  з=z  и=i  й=j  к=k  л=l  
м=m  н=n  о=o  п=p  р=r  с=s  т=t  у=u   ф=f  х=h  ц=ts ч=č  ш=š  
щ=šč ъ='' ы=ì  ь='  э=é  ю=ju я=ja ä=ä   ö=ö  ÿ=y 
Hos kirillisty kirjaimikkuo on tävvendetty kirjaimil ä, ö. ÿ, se yhtelläh ei vie päi karjalan kieleh. Nenga "jallan jälgi" kirjutetah "jallan jalgi", da "ajella" kirjutetah "aella".


Syväindö

Stojkoj tinahine soldattajne
Printsessa hernehyön piäl
Štopal'noj niegla
Poččilojn pajmoj
Pahaluadujne sorzan pojgajne
Korolin uuzi narjada
Solovej
Lipas-samoletta
Tuluksut
Djujmovočka
Dijkojt jouččenet


Stojkoj tinahine soldattajne

Oli konza-liéne muailmas kaksikymmen vijzi tinahista soldattajsta.
Kajkin hyö oldih yhten muamon vanhan tinahizen luzikan pojgié i, muga
oldih tojne tojzel rodnolojna vellinä. Hyö oldih ylen čomat: oruž'jat
olgupiäl, rinda vembelenä, ruskié mundira sinizién ke. Čuudo 
mittyjzet oldih soldattajzet!

Hyö viruttih, kaj kaksikymmen vijzi, kartonnojs vakkajzes. Sijd oli
pimié i ahtas. No vot yhtel kerdua vakkajne avauduj.

- Ah, tinahizet soldattajzet! - kirgaj pikkarajne brihaččujne i
ihastuksis rubej pläčkyttämäh kämmenié vastakkaj - Hänel podarittih
tinahizet soldattajzet hänen rojnda päjväksi.

Brihaččujne kerras rubej azettelemah tinahizié soldattajzié stolal.
Kaksikymmen nellä soldattajsta oldih juuri yhten nägöjzet, a
kahteskymmenes vijes soldattajne oli yksijalgajne.  Händä valettih
jal'gimäjzeksi, i tinua vahäjstä éj täydynyt. No hän i yhtel jallal 
sejzoj muga že lujah, kuj tojzet kahtel. Vot tämän se yksijalgajzen
soldattajzen ke i sluččijhes zamečatel'noj istorija, kudaman mié nygöj
tejl sanelen.

Stolal, kudamal brihačču azetti omat soldattajzet, oli äjja érilajzié
igruškoj. No kajkis paras igruškojs oli čudesnoj kartonnoj dvortsa.
Läbi pikkarajzis ikkunojs saj nähtä kaj komnatat. Juuri dvortsan iés
oli zirkalojne. Se oli ihan kuj tovelline jarvi, i tämän zirkalo
jarven ymbäri puuhizil alustojl sejzottih piénet zelenäjzet puut.
Jarvié myöte ujdih vahahizet jouččenet i, ojendaen pitkät kaglat,
ljubujttihes omal kuvahajzel. Kaj tämä oli ylen hyvä, no kajkis
armahin oli tyttöjne, kudama sejzoj kahtalleh avatun dvortsan uksen
kynnyksel - hän oli se že luaittu kartonas; hänen piäl oli jubkajne
hojkkajzes batistas, hardiélojl goluboj šarfa, a rinnas oli losnija
broška, mojne suuri, kuj iččeh tytön piä. Krasavitsa sejzoj yhtel
jalgajzel, ojendaen käet, - hän oli tantsovščitsa. - Tojzen jallan
hän nosti muga korgiél, čto mejjan tinahine soldattajne ni vovse éj
dogadinnut sidä jalgua i duumaičči, čto krasavitsa on muga že
yksijalgaine, kui i hän iče.

"Vot gu miul olis tämän mojne mučoj" - duumajčči tinahine soldattajne.
- "Da vaj hän, naverno, on znatnojda roduo. Kačo mittujzes čomas
dvortsas éläy. A miun talo - prostoj vakkajne, da vié nabejččijhes
mejdä täh vakkajzeh kogonajsta kaksikymmen vijzi soldattua.

Éj, hänen sija éj ole sié! No tuttavustua hänen ke yksikaj éj
mešajče".

I soldattajne pejttyj tabakerkan tuaksi, kudama sejzoj sijd že stolal.
Tiä päj hän ylen hyvin nägi čoman tantsovščitsan.

Myöhä illal kajkkié tinahizié soldattajzié, krome yksijalgajsta, -
händä muga éj ni vojdu löydiä, pandih vakkajzeh, i kaj rahvas kois
ruvettih muata. I vot, konza kaj hilleni, igruškat iče ruvettih
kizuamah gostjajzil, vojnah, a sen jal'geh luaittih buala. Tinahizet
soldattajzet jumajtettih vakkajzen sejnih - hyö tože tahtottih piästä
kizuamah, da ni kuj éj vojdu nostaldua vakkajzen krìškua. Daže
ščelkunčik rubej mukkié kiändämäh, a grijfeli lähti pljaššimäh 
grijfeli doskua myöte. Nouzi mojne häly da melu, čto kletkas havaččuj
kanarejka i tože rubej pagizemah, da vié sen lizäksi stihoil.

Vaj yksijalgajne soldattajne i tantsovščitsa éj ni lekahtettuhes sijas
päj. Tantsovščitsa éndizelleh sejzoj yhtel jalgajzel, ojendaen käet
édeh päj, a soldattajne jampistyj oruž'jan ke käes, kuj očasovoj, i éj
otellut sil'mié krasavitsas päj.

Löj kaksitojsta i vdrug - ščolk! -tabakerka avauduj.

Täs tabakerkas ni konza éj piétty tabakkua, a sijd istuj pikkarajne
čortajne. Hän hyppäj tabakerkas päj i kačahtijhes ymbäri.

- Éj, tinahine soldattajne! - kirgaj čortajne - midä sié möllötät
pljasun'jah? Hän siuda varoin on liijan hyvä.

No tinahine soldattajne hejttijhes. Budto kuj ni midä éj kuule.

- Vot sié kuj! - sanoj čortajne. - Nu, vuota huondekseh sah!

Huondeksel, konza lapset jalgeuvuttih, hyö löyvettih yksijalgajne
soldattajne tabakerkan tagua i pandih ikkunal.

Vdrug ikkuna avauduj, čortajne-go liénöy sen prokuazinnut, vaj muga
liénöy läbi tuuli vejal'dännyt - ken tiédäy? No vaj mejjan 
yksijalgajne soldattajne lendi kolmannes étuažas päj piälajlleh da
muga čto korvis helizi. Minutta i hän jo sejzoj pihal jalga yläh päj,
a hänen oruž'ja i piä kaskan ke tartuttih bulìžnikojn välih.

Brihaččujne i služanka kerras že juostih pihal soldattajsta éččimäh,
no, hot' kuj starajttihes, löydiä ni kuj éj vojdu. Yhtel kerdua hyö
vähäs éj polgiéttu soldatan piäl, i yksikaj händä éj dogadittu - Esli
kuj soldattajne olis kirrannut; "Mié tiä olen!" - hyö, tiéttäväjne,
kerras olis händä löyvetty. No hän kaččoj nepriličnojksi kirguo pihal,
- ved' hän oli soldatta i pidi mundirua..

Sijd rubej vihmumah - korvojs kuadamah. Pihua myöte juostih ojajzet. A
jal'gimaj konza hejtti vihmunnan, sijh kohtah, mis bulìžnikojn välis
törrötti tinahine soldattajne, juostih kaksi uličnojda brihaččujsta.

- Ége! - sanoj yksi hejs. - Kačo - tinahine soldattajne! Davaj-ka,
työnnämmä hänen kulgemah!

I hyö luaittih vanhas gaziétas venehyt, istutettih sijh tinahine
soldattaine i työttih kanuavajzeh.  Veneh ujdi, a brihaččuizet juostih
rinnal i lyödih kämmenié vastakkaj. 

Venehen tembaj ravié virda i vej ičel jal'geh. Vezi kanuavas muga i
burhaj. Vié bo sil éj burhuta - mojzen vihman jal'geh!

Tinahine soldattajne venehes muga i särizi, no rippuj lujah, kuj
nastojaščojl soldatal i pidäy; oruž'ja olgupiäl, piä ojgiéh, rinda
édeh!

I vot venehen vej levién-levién sillan al: rodih mojne pimié, rovno
kuj soldattajne myös puuttui omah vakkajzeh.

"Kunne miuda kandau? - duumajčči hän. - Tämä naverno, kaj tabakerkas
päj olijan pahan čortan ruaduo on.  Ah, esli kuj miun ke venehes
istujs krasavitsa-pljasun'ja, mié ni midä én varuajs, hotja daže vié
pimiémbi rodizih!

Täl minutal sillan al päj hyppäj suuri vezi rotta.

- Tämä ken on? kirguj hän. - A pasporta on-go siul? Anna terväjzeh
pasporta!

No tinahine soldattajne oli vajkkani i lujah pidi oruž'jua. Hänen
venehtä kandoj ajvin lojtommaksi i lojtommaksi, a rotta ujdi hänel 
jal'geh. Rotta vihajzesti ločkutteli hambahil i kirguj vastah ujdail
lastulojl i olgiloilè

- Pidäkkiä, pidäkkiä händä! hänel éj ole pasportua!

Silloj venehtä vié raviémbah rubej kandamah, i tinahine soldattaine
lopul nägi iés valgién. Silda loppijhes. No täl minutal kuuluj mojne
strašnoj rämy, kudaman kuultuo hot' mittyjne rohkié särevyjs. Duumajja
vaj! Sillan tojzel puolel kanuava laskijhes suureh burhuojah 
kanualah. Mojzié aldoloj myöte soldattajzel piénes bumuaga venehes
ujdua oli muga-že opasno, kuj mejl tozi venehes ajua suuren vezi
kosken luo.

Azettuo ni kuj éj suannut. Venehtä tinahizen soldattajzen ke kandoj
suureh kanualah. No soldattajne éndizelleh oli moloččana i daže
sil'mäl éj lipahuttanut.  Venehyt pyörij yhtes kohtas, kaksi-kolme
kerdua hurahti sih vettä i terväh täyttyj veel lajdoj myöte. Vot 
soldattajne jo vyöh sah on vees, vot jo kaglah sah. I jal'gimaj vezi
kattoj hänen piäneh.

Igävästi duumajčči soldattajne omah krasavitsah näh.  Éj hän énämbiä
voj nähtä armasta pljasun'jua! Jal'gimäjzel minutal hän mujstutti
soldatskojn pajon:

Astuo édeh päj, ajn! édeh päj! 
Siuda ruuhes sluava vuottau vaj!

I hän varustijhes čestin ke kuolta kosken pyördiés.

No händä vardejčči tojne beda. Vees muglahti suuri kala i kerras päj
söj soldattajzen.

O, kuj pimié i ahtas oli kalan vačas, pimiémbi, kuj sillan al, 
ahtahembi, kuj vakkajzes! No tinahine soldattajne i täs pyzyj stojko.
Hän ojendijhes ihan ojgiéksi i vié luembah kobristi oman oruž'jan.
Muga hän viruj vägi kodvan.

Vdrug kala rubej piéksämähes joga puoleh, rubei čukeldelemahes,
mukkelojttamah, hyppimäh i jal'gimäj jämpistyj.

Tuas mäni kodvan ajgua. Soldattajne igävystyj i nukkuvuj.  Jalgevuj
hän sen täh, gu hänen piäl, kuj tulenisku, läjmähti terävä vejčči.

Rodih čijsto valgié, i ken-liéne kirgaj: "Vot tak štuka! - Tinahine
soldattajne!"

A diélo oli muga: kala suadih, viédih rìnkal - a sen jal'geh se
puuttuj kuhnjal. Kuharka sil avai vačan suurel vejčel i vdrug nägi
tinahizen soldattajzen. Hän otti soldattajzen kahtel sormel pojkki
vaččah i kandoj komnattah. Kogo koin vägi juostih kaččomah
zamečatel'nojda matkaniékkua.  Soldattajsta pandih stolal, i vdrug
mittyjzié vaj čudessoj éj olettele muailmas! --hän nägi sen samajzen
komnatan, sen samajzen brihačun, sen samajzen ikkunan, kudamas päj éj
ammuj langej. Ymbäri oldih net samajzet igruškat, a nijen keskes ylen
gordo kokotti čudesnoj kartonnoj dvortsa, sen kynnyksel sejzoj
krasavitsa-tantsovščitsa.

Hän sejzoj éndizelleh yhtel jallal, nostaen korgiél tojzen.  Vot tämä
on stojkosti!

Tinahine soldattajne muga rastroihes, čto hänen sil'mis vähäs vaj éj
viérty tinahizet kyynelet, no hän ajganah mujstutti, čto soldatal
itkié éj polagajččej. Sil'mién lipahuttamatta hän kaččoj
tantsovščitsah.  Tantsovščitsa kaččoj häneh, i molemmat oldih
vajkkani.

Vdrug - yksi brihaččujzis tembaj tinahizen soldattajzen i ni mis, ni
midä viskaj hänen kohti päččih. Naverno, händä opasti vihajne
tabakerkas olij čortajne.

Päčis jarko liékitettih hallot, i tinahizel soldattajzel rodih ylen
räkki, tulen-go vaj suvajčennan täh liéne-hän i iče sidä éj
tiédänyt. Kruaskat hänes ynnäh lähtiéttih, hän čijsto viéri, - vojbi
olla pahan miélen täh, a, vojbi, olla, sen periä, čto puuttuj olla
vees i kalan vačas. No i täs hän pyzyj ojgiéna, pidi omua oruž'jua i
éi otellut sil'mié prekrasnojs pljasun'jas päj, a pljasun'ja kaččoj
häneh. I vdrug - soldattajne počuvstvujčči, čto hän sulau tules.

Sil minutal komnatan uksi avauduj juuri kahtalleh, skvoznjakka tembaj
prekrasnojn tantsovščitsan, i hän, kuj lijpoj, pörähti päččih ojgiéh
tinahizen soldatotajzen luo. Tulen roh'jo tembai tantsovššitsan, hän
läjmähti i-loppu. Sijd jo i tinahine soldattajne čijsto suli.

Tojzena päjvänä služanka rubej päčis päj pyhkimäh tuhkié i löydi
piénen palajzen tinua, kudama pohodi syväjmeh, da palanuon, mustan,
kuj hijli, broškan. Täs oli kaj, midä jaj stojkojs tinahizes
soldattajzes i hänen ylen čomas pljasun'jas.

Printsessa hernehyön piäl

Éli-oli printsa. I tuli hänel ajga najja. Hän tahtoj ottua ičel
mučojksi nepremenno printsessan, da éj mittyjzen-tahto, a juuri 
nastojaščojn.

Hän aeli kajken muailman, no muga éj ni löydänyt ičel nevestua.
Printsessoj-se oli äjja, da kuj tiijustua, ollah-go hyö nastojaščojt
vaj éj olla.

Muga mejan printsa i kiändyj kodih tyh'illeh i rubej tuskiččemahes:
ylen jo äjjal hänel himojtti najja nastojaščojs printsessas.

Érähiči illal nouzi ylen suuri tuhu. Läjmähteli tulenisku, jurizi, a
vihmuj kuj korvojs kuadoj.

Vdrug ken-liéne läimähyttänyt dvortsan vorottojh, i vanha koroli lähti
avuamah.

Vorotojn luona sejzoj printsessa. Bože moj, keh hän pohodi! Vezi
potokojl valuj hänen tukis i plat'jas päj ojgiéh tuflizil. Gorajne oli
mojne märgä, kuj rovno händä vasta vaj nostettih joves päj.

I yksikaj hän uverjajčči, čto hän-se i on se nastojaščoj printsessa. 

"Nu, tämän myö sejčas näemmä" - duumajčči vanha koroleva, no ni kel éj
sanonut ni sanua. Hän mäni spal'njah, viskaj krovatispäj päj tjufjakat
i piélukset i palljahil lauvojl pani hernyön. A sen jal'geh kattoj
hernehyön kahtelkymmenel tjufjakal, da vié kahtelkymmenel kujkan
höyhenis luaittulojl perinöjl.

Täl postelil i pandih printsessa muata. Huondeksel hänel kyzyttih,
hyvin-go hän magaj.

- Ah, ylen pahojn! - sanoj printsessa. - Mié kajkes yös én vojnut
sil'mié ummistua.

Jumala tiédäy, mittyjne posteli miul oli! Miul ozuttijhes, čto mié
virun pyöčkyrän kiven piäl, i nygöj miul kaj runga on sinjakojs. Ah,
mié magajn ylen, ylen pahojn.

Nygöj kajkin uskottih, čto hän tozi diélos on nastojaščoj printsessa.

Ved' hän čuvstvujčči piénen hernehen kahteskymmenes tjufjakas i
kahteskymmenes perinäs läbi. Vaj nastojaššoj printsessa saj olla
mojzena nežennana.

I printsa naj hänes.

A hernehyt työnnettih kunstkamerah. Sié hän i nygöj viruu, esli vaj
ken-tahto éj liéne ottanut sida.

Da vot mittyjzié diéloloj olettelou muailmas.

Štopal'noj niegla

Oli-eli štopal'noj niegla. Hän muga yläh nosteli omua teräviä neniä,
kuj rovno oli vähintäh hojkkana ombelus nieglana.

- Varovajzembah! - sanoj hän sormil kudamat nostettih sidä vakkazes -
Äl'giä kirvotakkua miuda! Esli mie kirbuon, silloj, tiettäväjne,
kaduon. Mié olen lijjan hojkkajne.

- Budto jo! - vastattih sormet i lujah näpistettih štopal'noj niegla.

- Vot näettä - sanoj štopal'noj niégla, - mié kävelen en yksin. Miun
jal'geh kulgou kogonajne svita! - I hän vejal'di ičel jal'geh pitkän
nijtin, no vaj solmetta.

Sormet syvättnh niegla kuharkan vanhah kottah.  Sijd vasta vaj halgej
nahka! i pidi pajkata loukko.

- Fu, mittyjne on ligahine ruado! - sanoj štopal'noj niegla. - Mié en
kestä. Mié katkien!

I katkej.

- Nu vot! - vingahti niegla - Mié ved' šanojn, čto mié olen lijjan
hojkka.

"Nygöj hän ni kunne éj päe, - duumajttih.

Sormet i jo tahtottih viskata niégla. No kuharka tartutti katkennuonh
nieglan piäh surguččahizen piähyön i sil niéglal pysti kijni oman
kagla pajkan.

- Vot nygöj mié olen brošja! - sanoj štopal'noj niégla. - Mié ajvin
tiézin, čto zajmin korgién položenijan: kes on tolkuo, se éj propadi.

I hän muhahtih ičekseh, ni ken, ved', éj kuullut, čtobì štopal'nojt
niéglat nagrettajs propadi.

Istuen pajkas, hän dovol'nojna kačahteli bokkih, kuj rovno ajoj
karetas.

- Razrešikkua kyzyö, työ kullas-go oletta luaittu? - kyzyj niégla omal
susiéda-bulavkal - Työ oletta ylen hyvä, i tejl on oma sobstvennoj
piähyt. Žiäli on vaj, čto se on lijjan piéni - Tejl miun armas, se
pidäy kazvattua - éj kajkil, ved', voj suaha piähyttä nastojaščojs
surgučas.

Tämän sanottuo štopal'noj niégla muga gordo ojendijhes, čto lendi
iäres pajkas päj i sorduj kohti kanuavah, kudamah kuharka sih ajgah
kuadoj pezo vezié.

- No midä bo, mié én ole ujdelemah lähtendiä vastah! - sanoj
štopal'noj niégla. - Miul vaj éj pidäs upota.

I hän kerras laskijhes pohjah.

- Ah, mié olen lijan hojkka, mié én ole täh muailmua varojn
rodivunnut! - hengästijhes hän, viruen piha kanuavas. - No éj ole midä
hykkiä, - mié ved', tijän ičel hinnan. I hän ojgeni, kuj saj. Hänel
kaj oli nipočem.

Hänen piäl ujdi kajken mojne driäni - lastut, olguot, vanhojn gazetojn
palajzet...

- Min verran nijdä on tiä! - sanoj štopal'noj niégla. - I hot' yksi
nijs arbuajs, ken viruu tiä veen al. A, ved' tiä virun mié,
nastojaščoj broška... Vot ujdau lastujne. Nu midä bo, ujja, ujja!
Lastuna sié olit, lastuksi i jiät. A kačo olgut lennättäy... Kačo kuj 
kiändelehes! Älä nostele neniä golubuška! Kačo, öntästyt kiveh. A vot
gaziétta palajne. I jo éllendiä éj sua, midä sijh on pečatojdu, a hän,
kačo, kuj vuažničajččou... Yksin mié virun hilljakkajzeh i vagavajzeh.
Mié tijjan ičel hinnan i sidä miul oli ken éj ota.

Vdrug hänen luona mi-liénöy läjmähtännyt. "Bril'janta!" - duumajčči
štopal'noj niégla. A tämä oli prostoj butìlkan palajne, no se äjjal
losni päjväjzen pajstos. I štopal'noj niégla rubej sen ke pagizemah.

- Mié olen broška! - sanoj hän. - A työ, naverno. oletta, bril'janta? 

- Da, mi-liéne sinne päjn - vastaj butìlkan palajne.

I hyö ruvettih pagizemah. Joga tojne hejs pidi iččié dragotsennostina
i ihastelijjes, čto löydi dostojnojn pagina tovariščan.

Štopal'noj niégla sanoj:

- Mié élin vakkajzes yhten nejdizen luo. Nejdine se oli kuharkana.
Hänel joga käes oli vijzin sormin, i työ éttä voj ičel predstuavié, 
mih sah dojdiksendeli nijlön čvanstva. A, ved', kajkkié hejl se i
diéluo oli, čto nostella miuda vannajzes päj i panetella jarilleh.

- Mil bo nämä sormet gordittihes? Omal losninnal? - sanoj butìlkan
palajne.

- Losninnal? - kyzyj uuvessah niégla. - Éj, ni mittyjstä losnimista
nijs éj ollut, no sen sijah čvanstvua oli hot' puolenna. Hejdä oli
vijzi rodnojda vellestä. Hyö oldih éri kazvuo, no pyzyttih ajvin yhtes
šerengana. Vaj randimajne hejs, nimelleh Tolstjakka tötötti bokkah.
Kumardellen, hän pajnelijhes vaj puolekkah, a éj kolmes nohtas,nuj
tojzet vellenset. Zato hän löyhki sil, čto esli händä lejkatanneh, ga
i kaj ihmine éj rubie pädemäh voennojh sluužbah. Tojsta sormié
kučuttih Lakomnaksi. Kunne vaj hän éj sydinyt omua neniä - i magieh i
mujgiéh, i tajvahah i muah. A konza kuharka kir'jutti, silloj hän
pajnoj peruo. Kolmatta vellié kučuttih Dolgovjazojksi.  Hän kajkkih
kaččoj ylähäl päj. Nelläs, nimelleh Zlatoperst, pidi vyöl kuldajsta
kol'čajsta. Nu, a kajkis piénindä kučuttih Petruškaksi
-tyh'jantojmittajaksi. Hän ni midä éj ruadanut i ylen äjjal sil
gordijhes. Vot čvuanittihes hyö, čvuanittihes, a, ved', hejjän täh se
mié i ugodijn kanuavah.

- A zato nygöj myö tejjan ne virumma i losnimma, - sanoj butìlkan
palajne.

No täh ajgah kanuavah ken-liéne kuadoj rengin vettä vezi hurahtih
lajjas piäliči i vej ičen ke butìlkan palajzen.

- Ah, hän lähti mius päj iäre! - hengästih štospal'noj niégla. - A mié
jajn yksin. Nägyy, mié olen lijjan hojkka, lijjan terävä. No mié sil
gordimmos, i se on blagorodnoj gordosti.

I hän viruj kanuavan poh'jas, ojendauduhuo ojgiéksi sgrunkaksi, i
duumajčči ajvin yhtä i samua - omah iččeh näh:

"Mié naverno rodijmmos päjväjzen sugahas, - mojne mié olen hojkka.
Nedarom miul ozuttih, čto päjväjne éččiy miuda sejčas täs ligahizes
vees. Ah, miun vajvajne tuatto ni kuj éj voj miuda löydiä! Miksi mié
katkejn? Esli gu mié én olis kajmannut omua sil'miä, mié nygöj
itkizin, - muga miul on iččié žiäli. No éj, mié sidä én luadis. Se éj
ole hyvä."

Érähiči vezi kanuavan luo juostih brihačut i ruvettih ongittamah lijas
päj vanhoj nuagloj i vaski paloj. Terväh hyö ligavuttih piäs jalgojh
sah, no se-se hejdä kajkis énämmäl i miéllytti.

- Aj! - kirgaj vdrug yksi brihaččulojs. Hän pystävyj štppal'nojh
niéglah. - Kačo vaj, mi tämä mojne štuukka on!

- Mié én ole štuukka, a nejdine! sanoj štopal'noj niégla, no ni ken éj
kuullut hänen vingujua iändä. Vanhua štopal'nojda niéglua vajgié oli
tundié. Surguččahine piähyt pakuj, i kaj niégla ruostuj. A sen täh kuj
mustis sovis kajkin ozutetahes vié hojkemmaksi i strojnojmmaksi, ga
nygöj niégla miéldyj iččeh vié énämmäl énnistä.

- Kačo, ujdau jajčän kuori! - kirruttih brihačut.  Hyö tavattih kuori,
pystettih sijh štopal'noj niégla i lykättih luhtah.

"Valgié sobiu mustan ne, - duumajčči štopal'noj niégla. - Nygöj mié
rubién paremmin nägymäh, i kaj ruvetah miul ljubujččemahes. Vaj miul
éj pidäjs zabolejja meri boleznih. Mié sidä én voj kestiä.  Mié, ved',
olen mojne hrupkoj."

No niégla éj zabolejnnut. "Nägyy, meri bolezni miuh éj voj tartuo, -
duumajčči hän. - Hyvä on imejja stal'noj vačča i sen lizäksi ni konza
éj pié unohtua, čto sié olet ylembänä prostojda smertnojda. Vot nygöj
mié jo ynnäh tulin iččeh. Hojkat sozdanijat, nägyy, hyvin pereživajjah
pahat miélet."

Krak! sanoj jajčän kuori. Piäliči sijd ajoj lomovoj telegä.

- Oj, kuj on jugié! vojvotti štopal'noj niégla. - Nygöj mié jo
nepremenno zabolejčen. Mié én kestä! Én kestä!

No hän kesti. Lomovoj telegä jo ammuj kadoj nägyvis, a štopal'noj
niégla jaj virumah dorogal, nuj budto ni midä ni ollut éj.

Nu i virukkah sié.

Poččilojn pajmoj

Oli-éli köyhä printsa. Korolevstva hänel oli pikoj-pikkarajne, no vsjo
taki se oli korolevstva, i pidi duumajja korolevah näh. I vot printsa
rešši najja.

Hän oli proishodinnut suures korolevskojs rovus päj, i suat
printsessojs, toven, nijs, kudamat oldih köyhemmät i prostojmmat,
hyvil miélil olis mändy hänel miéhel. No hän tahtoj najja iče
imperatoran tyttäres.

Razumeetsja, imperatoran tyttären luo éj suanut männä i sanuo:

-Tahtot lähtié miul miéhel? -Se olis ollut lijjan rohkiésti sanottu, -
mojzes derzostis händä, požaluj, olis aettu iäre dvortsas päj.

Éj, pidi duumajja midä-tahto vijzahembua.

Printsan sadus hänen pokojnojn tuaton kalman piäl kazvoj énne
olemattoman čomevuon rozovoj tuh'ikko. Kukki tämä tuh'ikko vaj yhten
kerran vijes vuuves, i puhkej sih yksi ajnavo roza. Zato se i oli
mojne čoma i mojzel hyväl tuli nenäh, čto, njuustaen sidä, saj unohtua
kaj omat gorjat i huolet. A vié oli printsal solovej, kudama muga
čudesno pajatti, ihan kuj hänel kerojzeh oldih pejtetty kajkis 
paremmat pajot, mittyjzié vaj vojbi olla muailmas.

I vot printsa rešši työndiä printsessal podarkaksi rozan i solovejn.
Roza pandih suureh hob'jajzeh luarizeh, solovej pandih tojzeh i
molemmat luarizet työnnettih imperatoran dvortsah.

Imperatora istuj tronal, a printsessa omién frejlinojn ke kizaj
gostjajzil. Muuda hän ni midä éj maltanut ruadua. Sil ajgua
imperatoral tuodih kaksi hob'jajsta luarista podarkojn ke. Nähtyö
luarizet, printsessa ihastuksis rubej činkuttamah kämmenié vastakkaj.

Imperatora nosti énzimäjzen luarin krìškan, i sijd kajkin nähtih
prekrasnoj roza.

-Ah, kuj tämä on hyvin luaittu! - kirrattih frejlinat.

-Énämmän kuj hyvin!- sanoj imperatora.

Tämä on luaittu éj pahojn!

No printsessa kosketti rozua sormuol, tapahutti jalgajzel i čut' éj
ruvennut itkemäh.

Fi, tata! - sanoj hän. Tämä roza vovse éj ole iskusstvennoj, a
nastojaščoj!

- Fi! sanottih kaj pridvornojt.'--Nastojaščoj!

- Vuota tuskevuo, miun lapsi. Énziksi kačomma, midä on tojzes
luarizes, - sanoj imperator i avaj tojzen luarizen krìškan. I vot
luarizes päj pörähti solovej i rubej pajattamah muga čudesno, čto
prosto zi ollut mih tartuo.

-Očarovatel'no, voshititel'no! Šarman! Sjuperb! - ruvettih vidžizemäh
frejlinat frantsuzskojh kiéleh. Todeh, frantsuzskojh kiéleh hyö
tiéttih vaj nämä kaksi sanua, i sen täh ni midä muuda éj vojdanus
sanuo.

- Tämä lindujne mujstuttau miul pokojnojn imperatritsan organčikkua!
sanoj vanha pridvornoj. - Se že tona, net-že zvukat!

- Toven! - sanoj imperatora i rubej itkemäh, kuj lapsi: hän mujstojtti
oman pokojnojn mučojn. - Nadejčemmos, tämä lindujne éj ole
nastojaščoj?  - kyzyj printsessa.

- Nastojaščoj! - vastattih hänel poslat, kudamat tuodih podarkat.

- Nu, i anna lendäy, kunne tahtou! - sanoj printsessa, i hän muga
tuskevuj, čto daže éj pozvolinnut printsal tulla hänen luo dvortsah.
No printsa éj ollut ni milleh. Hän vojdi oman rožan mustal i buural
kruaskal, hejtti šuapkan sil'mil i kolottijhes imperatorskojh
dvortsah.

- Terveh, imperatora! - sanoj hän. Éj-go löydyjs tejl dvortsas
mittyjstä-tahto ruaduo miuda varojn?

- Äjja tejdä täs kävelöy da éččiy ruaduo, - vastaj imperatora. - Älä,
vuota vaj, miul pidäy poččilojn pajmoj. Mejl on ylen äjja poččié!

I vot printsua pandih pridvornojksi poččilojn pajmojksi i annettih
hänel kamorka poččilojn pahnojn rinnal. Printsa salbavuj omah kamorkah
i oli sié ynnällizen päjvän. A éhtäksi hän luadi čoman padajzen.
Padajne oli kaj ymbäri ripusteltu. Čillikellojzil, i konza sijd 
ruvettih midä-tahto keittämäh, čillikellojzet čilajtettih vanhua
pajuo:

Ah, miun armas Avgustin,
Avgustin, Avgustin!
kaj projdi, projdi, projdi!
kaj projdi, projdi, projdi!

No padajzel oli vié yksi zamečatel'noj puoli. Maksoj vaj njuustua
duuhujsta höyryö, kudama nouzi sijd, i kerras vaj tijjustua, 
mittujsta murginua ken valmisti linnas. Da, čudesnoj oli padajne - se
on éj kuj, mittyjne-tahto roza, libo solovej!

Puolen päjvän ajgah printsessa lähti omién frejlinojn ke progulkal i
vdrug kuuli kellojzién helizijan iänen. Hän kerras piéttyj i rubej
taputtamah jalgajzel: printsessa tunzi pajojzen, kudamua hän tože ylen
puaksuh sojtti fortepianol: "Ah, miun armas Avgustin, Avgustin, 
Avgustin¨. Vaj yhten tämän pajojzen hän i maltoj sojttua, da sen
lizäksi vaj yhtel sormel.

- Ah, ved' mié tože sojtan tädä p'esua! - sanoj hän. - Značit, mejjan
uuzi poččilojn pajmoj on hyvin kazvatettu. Kuunelgua, anna ken-tahto
tejs mänöy i kyzyy hänel, äjjan-go hän tahtou omis čillikelloizis.

Yhtel frejlinojs pidi panna jalgah puuhizet kotat i männä taga pihal.

- Midä otat padajzes? kyzyj hän.

- Kymmene printsessan njoppavusta, - vastaj poččilojn pajmoj.

- Na olet-go sié omas tolkus - sanoj frejlina.

- Huogehembah éj sua! - vastaj poččilojn pajmoj.

Frejlina pyörähti i, kolizuttaen puuhizil kotil, juoksi printsessan
luo. - Nu, midä hän sanoj?- kyzyj hänel printsessa. - Én ruohti,
toziéh, i sanuo! - vastaj frejlina. - Nu ga sid čuhkua miul korvah! I
frejlina čuhkaj printsessal korvah. - Vot on neveža! - sanoj
printsessa i oli iäre lähtemäs, no sijh ajgah kellojzet ruvettih
uuvessah helizemäh:

Ah, miun armas Avgustin,
Avgustin. Avgustin!
kaj projdi, projdi, projdi!
kaj projdi, projdi, projdi!

- Kuule! - sanoj printsessa frejlinal. -

Mäne, kyzy, éj-go hän anna padajsta miun frejlinojn kymmenes
njoppavukses.

- Éj, passibo! - vastaj poččilojn pajmoj. - Printsessan kymmene
njoppavusta, libo padajne jiäy miul.

- Kuj tämä on igävä! - sanoj printsessa. Nu, ni midä ét luai, pidäy
tejl sejzattuo mius ymbäri, čtobì ni ken mejdä éj nägis.

Frejlinat obstupittih händä i huarotettih omat jubkat; poččilojn
pajmoj saj kymmene njoppavusta, a printsessa padajzen 
čillikellojzién ke.

Mi bo se oli mojne čudesnoj padajne! Kajken éhtän i kajken tojzen
päjvän printsessa i frejlinat kiéhutettih sijd vettä. A konza vezi
kiéhastui, hyö kaikin pajnuttih padajzen piäl i veettih omil nenäjzil
duuhukasta höyryö. Nygöj hyö tiéttih midä luaittih joga linnan kuhnjas
- velikolepnojs ministran kuhnjas sapožnikan skromnojh kuhnjah sah.
Frejlinat hypittih i lyödih kämmenié vastakkaj.

- Myö tijjammä, kel on tänäpäj magié suuppa i blinajzet. Myö tijjammä,
kel on kuašša i počin lihas kotletat! Kuj on interesno!

- Da! - sanoj ober-gofmejsterina. - Ylen on interesno!

- Da vaj kačokkua, pidäkkiä kiél'dä hambahién tagua; - sanoj
printsessa. - mié ved', olen imperatorskoj tytär!

- Vié bo se! - kirrattih frejlinat yhteh iäneh. - Myö i iče
éllennämmä!

A poččilojn pajmoj (tovemmin sanuo, printsa, ko, ved', hejjan iés hän
oli poččilojn pajmoj) éj mänettänyt ajgua tyh'jah. hän luadi 

zamečatel'nojn treščjotkan, vié paremman padajsta. Padajne sojtti vaj
yhtä pajojsta, a treščjotka, konza sidä pyörität sojtti kaj val'sat i
pol'kat, mittyjziz vaj on täs valgiés muailmas.

- No tämä on sjuperb! kirgaj printsessa frantsuzskojh kiéleh, konza
počin pahnas häneh sah kuuluttih treščjotkan iänet. Tädä parembua mié
én ole ni midä kuullut! Sejčas-že kyzykkiä hänel, midä hän tahtou täs
instrumentas.  No vaj suuda andamah mié énämbiä én rubié!

I Frejlinal myös pidi panna jalgah puuhizet kotat i juosta poččilojn
pahnah.

Hän tahtou tejs sada njoppavusta! doloži Frejlina printsessal.

- Da midä hän - miélis-go lijkkuj? - sanoj printsessa i lähtl omua
dorogua myöte, no, harpattuo kaksi askelda, hän azettuj.

- Pravdua paisten. Mojne masterstva maksau nagradua, - sanoj
printsessa. Ved', mié olen imperatorskoj tytär i pidäy pooščrjajja
omién poddannolojn talantoj. Muga i olgah, sanokkua poččilojn pajmojl,
čto mié soglasiuvun, kui égläi, njopata händä kymmene kerdua, a
loppujzet suagah miun frejlinojs.

- Nu, éj, myö émmä tahto njoppivuo poččilojn pajmojn 
ke! - sanottih frejlinat.

- Äl'giä kijstiät! - sanoj printsessa. Esli jo mié vojn njopata
poččilojn pajmojda, silloj työ i podavno vojtta! Äl'giä unohtakkua,
čto mié syötän tejdä i maksan tejl žualoven'jua!

Midä bo täs luait! Myös lähti frejlina poččilojn pajmojn luo.

- Printsessan sada njoppavusta! - sanoj poččilojn pajmoj. - I éj ni
mittyjzié ustupkoj.

- Nu, sejzatukkua ymbäri mius! - komanduičči printsessa.

Frejlinat obstupittih händä, a poččilojn pajmoj rubej händä n'oppimah.

Sijh ajgah balkonal tuli imperatora.

- Mi-bo kerähmölöj on tuo poččilojn pahnan luona? - kyzyj hän, hiéroen
sil'mié i pannen očkié sil'mil. - É, da nämä frejlinat myös midä-ollou
pridumajdih! Pidäy lähtié kaččomah

Hän pani jalgah omat vanhat, kulunuot tuflit i lähti kamsuttamah taga
pihal.

Frejlinat oldih ylen zanjatojt. Hyö lugiéttih njoppavoloj (ved', pidäy
že, čtobì maksu olis čestnoj) - i sen täh ni vovse éj dogadittu, kuj
tuli hejjan luo imperatora, a hän astuj lähemmäksi i nouzi
varbahuzillah.

- Tämä vié mi novostiloj on? - sanoj hän, nähtyö, čto printsessa
n'oppiu poččilojn pajmojda.  Hän hejtti tuflin jallas päj i viskaj sil
printsessah juuri sil minutal, konza poččilojn paimoi otti hänes
kaheksakymmen kuuvetta n'oppavusta. - Iäre miun gosudarstvas päj! -
kirguj tabavunnut imperatora i ajoj iäre printsessan i poččilojn
pajmojn.

Printsessa itki, poččilojn pajmoj čakkaj iččié, a vihma valoj hejjan
piäl tajvahas päj, kuj bokalleh kuatus korvojs.

- Ah, mié ozatoj! - sanoj printsessa. - I mintäh mié silloj én männyt
miéhel köyhäl, no ylen čomal printsal? Ah, mittyjne mié olen ozatoj!

A poččilojn pajmoj pejttyj puun tuaksi, viskaj piäl olijat reduhizet
sovat, pyhki rožas mustan i buurojn kruaskan i tuas liéni printsaksi.

Printsessa muga i ravahti.

- Kuldajne printsessa, - sanoj printsa imperatoran tyttärel. - Sié ét
tahtonut männä miéhel köyhäl - printsal. Sié ét otseninnut
nastojaščojda rozua i éläviä solovejda. A tyh'janpäjväjzis, pahojs 
bobajzis sié soglasijttos njopata poččilojn pajmojda sada kymmenv
kerduat. Vot nygöj i pahojttele!  Iče olet viärä! Proščaj!

I hän lähti iäre omah korolevstvah, lujah pauvattuo männes uksel. A
printsessal jaj vaj itkié da pajattua:

Ah, miun armas Avgustin,
Avgustin, Avgustin!
kaj projdi, projdi, projdi!
kaj projdi, projdi, projdi!

Pahaluadujne sorzan pojgajne

Hyvä oli linnan tagua! Oli kezä. Peldolojl jo kullasti rujs,
vihannojčči kagra, hejnät oli luodu suabrojh; vihandua nurmié myöte
projjaldeli pitkä jalgajne aista i boltajčči egipetskojh kiéleh, täh
kiéleh hän opastuj muamas päj. Peldolojn i nijttulojn tagua oldih
suuret mečät, a mečis oldih syvät jarvet. Da, hyvä oli linnan tagua!

Juuri päjväjzen pajstos oli vanha usad'ba, kudamua okružaittih syvät
vezi kanuavat; koin sejnis ihan vedeh sah kazvoj lopuha, da mojne
suuri, čto piénet lapset sen kajkkién suurembién lehtilöjn al vojdih
sejzuo täydeh kazvoh. Lopuhan rigejkös oli muga že gluho i diko, kuj
kajkis sagiémmas mečäs, i vot sié-se i istuj jajčjojn piäl sorza. Hän
istuj jo ammuj, i se hänel kylläl nadoejčči. Sen lizäksi händä harvah
tijjusteldih, - tojzil sorzil énämmäl miéllytti ujdamine kanuavajzié
myöte, mi kuj istuo lopuhojn keskes da kriäkkiä hänen ke. Jal'gimäj
jajčän kuoruot rädžeyvyttih.

- Pip! Pip! - vingahtelijhes sydämes. Kaj jajčöjn kelduot élävyttih i
viglahutettih piähyöt.

- Krjak! Krjak! - sanoj sorza.

Sorzan pojgajzet kuda-kuj kömpittih jajčän kuoris päj i zavodittih
huaristella ymbäri, kačellen lopuhan vihandoj lehtilöj; muamoh éj
mešajnnut hejl, - vihanda tsvetta on pol'zakas hejjan sil'mil.

- Ah, kuj on suuri muailma! - sanottih sorzan pojgajzet.

Vié bo-se! Nygöj hejl oli äjiä vällembi, mi kuj silloj, konza hyö
viruttih omas jajčän kuores.

-Éttä-go työ jo duumajče, čto täs i kaj muailma on? - sanoj muamo. -
Éj-go midä! Se jatkuu lojtos-lojtos, tuonne, sadun tuaksi, papin
peldoh, no sinne mié ni rojndua myöte én ole käynyt!... Nu midä,
kaj-go työ nygöj täs oletta? - I hän nouzi. - Ah, éj, éj kaj. Kajkis
suurin jajččä on luikkajne! Da konza ba täl tulou loppu! Mié terväh
ynnäh kavotan tirpannan.

I hän tuas istujhes haudomah.

-Nu kui diélot? - kyzyj vanha sorza, kudama tuli händä tiijustamah.

Da vot, yhten jajčän ke ni kuj én voj spruaviékseh, - sanoj nuori
sorza. - Ajvin vié éj murene. Sen sijah kačahta vaj pikkarajzih!  Ihan
prelesti! Kaj ollah kuj yksi -valettu tuatto. A hän se, pädemätöj,
daže ni kerdua éj tullut miuda tijjustamah!

A nu-ka, ozuta miul jajččä. kudama éj murene, - sanoj vanha sorza. -
Usko miul, tamä on indjukan jajččä! - Vot muga i miuda érähiči
kiélastettih. I huolda se miul oli nijen indjukan pojgajzién ke. Mié
ni kuj én vojnut hejdä muanittua vedeh; jo mié kriäkin, kriäkin - éj
tulla. Da i kaj! Anna vaj mié vié yhten kerran kačahtammos. No, muga i
on! Indjukan! Jatä vaj se, da matkua, opasta omié pojgajzié ujdamah!

- Éj, parembi mié vié vähäjzen ajgua istun, - sanoj nuori sorza. - Mié
tämän verran istujn, čto i vié vojbi istuo.

- Nu, i istu! - sanoj vanha sorza i lähti.

Loppuzel mureni i suuri jajččä.

- Pip! Pip! - vingahti pojgajne i kirboj jajčäs. No mittyjne hän oli
suuri i pahan nägöjne! - Sorza kaččeli händä.

ylen on suuri! - sanoj hän. - I vovse éj pohodi tojzih! Jo éj-go hän
hot' todeh ole indjukan pojgajne? Nu, da vedeh se hän miul rubiéu
käymäh, hot' vägizin miul i pidäjs händä jahkätä!

Tojzena päjvänä siä oli ylen hyvä, vihanda lopuha oli ynnäh päjväjzen
pajstos. Sorza kajken oman perehen ke lähti kanuavan luo. Bultìh! -i
hän očutijhes vees.

- Krjak! Krjak! - kučuj hän, i sorzan pojjat tojne tojzen jal'geh tože
buljahtettih vedeh.

Énziksi vezi kattoj hejdä piänneh, no hyö kerras že čukellettih i ylen
hyvin lähtiéttih ujdamah. Luappajzet hejl muga i melattih. Daže 
pahaluadujne, harmua sorzan pojgajne éj jiänyt tojzis.

- Mittyjne tämä on indjukan pojgajane? - sanoj sorza. Kačo kuj hyvin
soudau luappajzil! I kuj ojgiéh pyzyy! Éj, tämä on miun oma pojga.  Da
hän ni vovse éj ole paha, ku kačot häneh hyväzesti. Nu, teriämbäh,
miun jal'geh!

Mié sejčas vién tejdä obščestvah, - myö lähtemmä lindulojn dvoral. Vaj
pyzykkiä miuda lähembänä, čtobì ken-tahto éj polgis tejjan piäl, da
vardojkkuattokseh kaziloj!

Terväh tuldih i lindulojn dvorah sah. Batjuški!  Mittyjne sijd oli
šumu! Kaksi sorzan perehtä torattih yhten änger'jan piän täh. I
loppuen lopul se piä jouduj kazil.

- Muga ajvin olettelou täs valgiés muailmas! sanoj sorza i nuoleldi
kiélel njokkua, - hän i iče éj olis pannut vastah oppié änger'jajzen 
piähyttä. -Nu, nu, lekutakkua luappajzil! - sanoj hän pojgajzil. -
Kriäkähtäkkiä i kumardukkua tuol vanhal sorzal! Hän on tiä kajkis
znatnojn. Hän on ispanskojda roduo i sentäh hän on mojne razvajne.
Näettä-go, hänel luappajzes on ruskié tilkujne? Kuj on čoma! Tämä on
kajkis suurin otličija, mittujzen vaj voj suaha sorza. Se znuaččiu,
čto händä éj tahtota kaimata. Tuoda tilkujsta myöte händä kerras
tunnustetah i ihmizet i žijvatat. Nu, teriämbäh! Da äl'giä pidäkkiä
luappajzié yhtes! Hyvin kazvatetun sorzan pojgajzel luappajzet pidäy
kiändiä ulgo puoleh, kuj tuatto i muamo. Vot nenga! Kačokkua. Nygöj
kallistakkua piähyöt i sanokkua: krjak!

Hyö muga i ruattih. No tojzet sorzat kačottih heih i lujah ruvettih
pagizemah:

- Nu, vot, vié ynnälline joukko! Kuj rovno hejttä oli mejdä vähä! A
yksi-se mittyjne on bezobraznoj! Händä ä myö ni kuj émmä voj tirpua
joukos!

I kerras yksi sorza lendi i njokkaj händä kaglah.

- Olgua päjvilleh hänes! - sanoj sorza-muamo. - Ved' hän tejl ni midä
pahua éj luadinut!

- Muga on, no hän on mojne suuri i strannoj!  - burizi vihajne sorza.
Hänel pidäy andua hyväzesti.

- Ylen hyvät ollah siul lapset! - sanoj vanha sorza, kudamal oli
ruskié tilkujne luappajzes.  - Naj ollah ylen hyvät, pajčči, yhtä...
Tämä éj ole ugodinnuhes! Hyvä olis händä peredelajja!

- Sidä ni kui éj voj luadié, teijän milosti!  - vastaj sorza-muamo. -
Hän éj ole čoma, no hänel on hyvä syväjn. A ujdau hän éj pahemmin,
ruohtin daže sanuo, paremmin tojzié. Mié duumaičen ajjalleh hän
tazoittuu i rojh piénemmäksi. Hän liijan hätken oli jaičäs, i sentäh
hän éi hyvin ugodinnuhes. - I sorza kubahutti hänel sel'giä i silitti
sulgajzié. - Sen lizäksi, hän on izä-sorza, izä-sorzal čomus éj muga
ole nužnoj. Mié duumajčen, čto hän kazvau vägeväksi i avuau ičel
dorogan.

- Loput pojgajzet ollah ylen, ylen hyvät! - sanoj vanha sorza. - Nu,
olgua kuj kois, a esli löyvättö änger'jajzen piän, vojtta tuuva sen
miul.

Vot sorzan poigaizet i ruvettih olemah kui kois. Vaj sorzan poiga
rukkua kudama myöhembäh tojzié puhkej jaičäs i oli moine pahaluadujne,
njokittih rešitel'no kaj. Händä njonittih, ähkittih i riäzitettih éj
vaj sorzat, no daže kanat...

- Lijjan on suuri! - paistih hyö. A indejskoj kukko, kudama rodih
šporién ke jallojs i sentah voobražaičči ičes imperatorua, pulčistui i
kui korabli täyzis pur'ehis, löykähytti tulla oigiéh sorzan poijan
luo, kačahti häneh i vihajzesti rybej tarattamah, heltajne hänel muga
i täydyi verel. Sorzan poigarukka éj tiédänyt, midä hänel ruadua,
kunne männä. I pidi häi hänel rodiékseh moizeksi tuhmaksi, čto kaj
lindulojn dvora nagrau händä! Muga mäni énzimäjne päjvä, a sen jal'geh
liéni vié pahembi olla. Kajkin aettih sorzan pojgarukkua, daže vellet
i sizäret vihajzesti hänel sanottih: "Hot' kazi siun ottajs, mojzen
urodan"! - a muamo lizäjli "Ku miun sil'mät éj nähtäs siuda"! Sorzat 
näpisteldih händä, kanat njokittih, a nejdine, kudama lindulojl andoj
syömistä, sijräldeli händä jallal.

Loppuzel sorzan pojgajne zj tirpanut, juoksi pojkki dvoras i - ajjas
piäliči! Pikkarajzet lindujzet pöllästyksis pörähtettih vičikkozis
päi.

"Hyö pöllästyttih miuda, - mojne olen mié tuhma!" - duumajčči sorzan
pojgajne i ummes sil'min lähti iélleh. Hän juoksi sijh sah, kuni éj
očutinnuhes suol, mis élettih dikojt sorzat. Tiä hän viruj kajken yön.
Hän väzyj i hänel oli ylen igävä.

Huondeksel dikojt sorzat noustih pezis päj i nähtih uutta tovariščua.

- Mi bä tämä linduloj on? kyzyttih hyö. Sorzan pojgajne pyöriksendeli 
i kumardelijhes kajkkiél päj, kuj vaj maltoj.

-Nu i pahaluadujne sié olet! - sanottih dikojt sorzat.  - Muga sanuo,
mejl sih éj ole diéluo, vaj älä duumajče, požalujsta, rodniuduo mejjan
ke.

Gorja rukka! Mis hänel olis ollut i duumajja sih näh! Ku vaj annettajs
valda hänel istuo sijnä kazlikos da juuva suo vettä.

Muga istuj hän suol kaksi päjviä.

Kolmandena päjvänä sinne lendi kaksi dikojda hanhié.  Hyö vasta vaj
oli lähtiétty jajčöjs i sen täh hyö ylen äjjal važničajdih.

- Kuule, družišče! - sanottih hyö. - Sié olet mojne uroda, čto toziéh,
miéllytät mejdä! Tahtot-go matkata mejjan ke i olla vol'nojna
linduna?. Täs lähel on tojne suo, sié életäh ylen hyvät dikojt
hanhi-nejdizet. Hyö maltetah paista: "rap. rap"! Sié olet mojne uroda,
čto-midä hyviä rubiét hejjan iés imejmäh suurda uspehua!

Pif! paf! - kuuluj kerras suon piäl, i molemmat hanhet langettih
kazlikkoh kuolluzina; vezi ruskoj veren valdua. Pif! paf! - kuuluj
tuas. I kazlikos paj nouzi yläh ynnälline parvi dikoloj hanhiloj.
Zavodih ammunda. Meččäniékat okružittih suo joga puoles päj: érähät
hejs istuuvuttih daže suon rannojl olijojl puulojn oksil. Goluboj savu
pil'vilöjl kattoj puut i lajnehti veen piäl. Suoda myöte juoksenneldih
meččäniékojn kojrat - pläč! pläč! Kazlikko i kortehikko häjlyttih
puoleh i tojzeh. Sorzan pojga rukka varavos oli ni élävä ni kuollut. 
Hän tahtoj pejttiä piän sijven al, kuj vdrug ihan hänen édeh jiäviydyj
meččäniékojn kojra rippujan kiélen i vihajzién sil'mién ke. Hän 
kačahti sorzan pojgajzeh, irvisti terävät hambahat i -pläč, pläč -
lähti juoksemah iélleh.

"Éj koskenut, - duumajčči sorzan pojgajne i hengähtih hojvennukses.
Nägyy, mié olen mojne bezobraznoj, čto daže kojral on protivno syyvä
miuda"!

I hän kygristyj kazlikkoh; hänen piän piäl se i diélo vinguttih
drovut, kuuluj ammundua.

Ammunda hilleni vasta ilda puoleh, no sorzan pojgajne kodvan vie varaj
lekahtuakseh. Mäni éräs čuasu. Lopul, hän rohkeni nousta, varovajzeh
kaččelih ymbäri i yrrästih juoksemah iélleh peldoloj i nurmiloj myöte.
Oli mojne ravié tuuli, čto sorzan pojgajne odva-odva vaj saj lijkkuo.

Yöksi hän juoksi köyhäh pertizeh sah. Pertine oli sih sah vanhendunut,
čto valmis oli kuadumah, da éj tiédänyt kudamal bokal, sen täh i pyzyj
pystys. Tuuli muga i tembajli sorzan pojgua čto hännäl pidi
ponnistellakseh muah.

Ozaksi, hän dogadi, čto pertizen uksi oli sordunut iäre yhtes sagaras
i rippuu muga viäräh čto voj hyvin livahtua sijd ravos läbi pertih.
Muga hän i ruadoj.

Pertizes éli vanha akkajne oman kazin i kanan ke. Kazié akkajne kučuj
"pojgajzeksi"; hän maltoj gurbistua sel'giä, kuorzata, i daže kybenié
laskié, no sih näh händä pidi silitäldiä vasta villah. Kanal oldih
piénet, lyčykkäjzet jalgajzet, i sentäh händä muga i kučuttih 
"lyhytjalgajne"; kana hyvin muni jajččiä, i vanha akkajne suvajčči
händä kuj tytärdä.

Huondeksel viérasta sorzan pojgajsta dogadittih; kazi zavodi kuorzata,
a kana kakattua.

- Midä sié - kyzyj vanha akkajne. Hän kaččelijhes ymbäri i nägi čupus
sorzan pojjan, no sogevuksis pidi sidä razvajzeksi sorzaksi, kudama
oli yöksynyt kois.

- Voton löydö! sanoj vanha akkajne. - Nygöj miul liénöy sorzan
jajččiä, esli vaj tämä éj olle izäččy. Nu, ka näemmä, ispìtajčemma!

I sorzan pojgajne otettih ispìtanijal. No mäni kolme nedälié, a
jajččiä vié ajvin éj ollut. Nastojaščojna izändänä talos oli kazi, a
émändänä kana, i molemmat ajvin sanottih: "Myö i olemma kaj muailma"!
Hyö piéttih omua iččié puolena kajkes muailmas i sen lizäksi -
parembana puolena. Toziéh, sorzan pojjas ozuttih, čto täh näh vojbi
olla i tojsta miél'dä. No kana, sidä éj dopuskajnnut.

- Maltat-go sié jajččiä munié? - kyzyj hän sorzan pojjal.

- Én!

- Ka silloj i pié kiél'dä sivottuna!

A kazi kyzyj:- Maltat-go sié notkistella sel'giä, laskié kybenié i
kuorzata?

- Én! 

- Ka silloj älä ni sydeje oman miélen ke, konza paistah miélevät
ihmizet!

I sorzan pojgajne istuj čupus, pörhistyksis.

Vdrug hänel juohtuj miéleh svežoj vozduha, juohtuj päjväjne, i hänel
ylen äjjal rubej himojttamah ujja. Hän éj tirpanut i sanoj sih näh
kanal.

- Da mi siul tuli? - nyzyj hän. - Ruavotta istut, vot siul piäh i
tulou kajken mojne tyh'ja! Muni-vaj jajččiä libo kuorzu, - tyh'jat
duumat i projitah!

- Ah, ujdua on kyj prijatno! - sanoj sorzan pojgajne. - Mojne
udozol'stvija on, čukelduo piälajlleh kajkis syvembäh kohtah.

- Ajga jo udovol'stvija, - sanoj kana. - Sié olet čijsto mielis
lijkkunut! kyzy kazil, - hän on kajkis miélevin, kedä mié tijjan,
miéllyttäy-go hänel ujella i čukeldellakseh. Iččeh näh mié jo i pagize
én! Kyzy, jal'gimäj, mejjan vanhal akkajzel - gospožal, miélevämbiä,
händä naverno ni kedä éj ole muailmas! Hän siul sanou, suvajččou-go
hän čukeldellakseh piälajlleh kajkis syvembäh kohtah.

-Työ miuda éttä éllennä! - sanoj sorzan poigaine.

- Esli jo myö émmä éllendä, silloj, ken bä siuda i éllendäy! Midä bo,
sié tahtot olla miélevämbi mejjan kazié i gospožua, sanomatta jo miuh
näh? Alä höbize tyh'iä, a ole hyvilläh kajkes sijd, midä siuda varojn
luaittit siuda prijutittih, lämmitettih, sié puutujt mojzeh
obščestvah, kudamas vojt kuda-mih opastuo, No sié olet tyh'ja piä i
paista siun ke éj maksa. Jo usko miul! Mié tahton siul hyvyttä, sentäh
i čakkuan siuda; muga ajvin tunnustutah istinnojt druz'jat! Staraje
munié jajččiä libo opastu kuorzumah, da kybenié laskemah!

- Mié duumajčen, miul on parembi lähtié tiä päj iäre, kunne sil'mät
kačotah! - sanoj sorzan pojgajne.

- Nu, i mäne ičekseh! - vastaj kana.

I sorzan pojgajne lähti. Hän ujdeli i čukeldelih piälajlleh, no kajkin
ymbäri éndizelleh nagréttih hänen piäl i kučuttih händä tuhmaksi i
pahaluadujzeksi linnuksi.

Tuli sygyzy; lehtet puulojs kellastuttih i ruskottih; tuuli temboj i
pyöritteli nijdä vozduhas. Rodih ylen vilu. Jugiét pil'vet 
ripojtettih muah se rajsta, se lunda, a ajjal istuj voron i kruakkuj
vilun valdua täyvel kerojzel. Vrr! Kyl'mät yhtes duumas mojzeh viluh
näh! Paha oli olla sorzan pojga rukal.

Yhten kerran ildapuoleh, konza päjväjne vié pajstoj tajvahal, mečän
tagua nouzi ynnälline parvi čomié, suurié linduloj. Mojzié čomié
linduloj sorzan pojga ni konza vié éj ole nähnyt, kai hyö oldih
valgiét, kui lumi, pitkién, lämbyién kaglojn ke. Net oldih 
jouččenet. Piästäen mittyjzié liéne strannoloj iänilöj, hyö
vijpahutettih čomil, suuril sijbilöjl i lähtiéttih lendoh kyl'mis
nijttulojs päj lämbimih mualojh, sinizen meren tuaksi. Hyö noustih
korgiél-korgiél, a sorzan pojga rukkua tembaj éllendämätöj trevoga.
Hän rubej pyörimäh vees, kuj jurajne, ojendi kaglan i tože rängähti,
da muga äjjal i stranno, čto iče pöllästyj. Ah, hän éj vojnut ottua
iäre sil'mié nijjs čomis, ozavis lindulojs, a konza hyö ynnäh
kavottih nägyvis, hän čukeldi ihan poh'jah, ujdi tuas i hätken éj
vojnut tulla tojmeh. Sorzan pojgajne éj tiédänyt, kuj kučutah nämié
linduloj, éj tiédänyt kunne hyö lennetäh, no miél'dyj hejh, i rubej
suvajmah kuj täh sah ni kedä muailmas éj ole suvajnnut, Hejjan čomuol
hän éj zavijdujnut; hänel i miéleh éj tuletellut, čto hän vojbi olla
mojzena čomana, kuj i hyö.  Hän olis ylen ihalmos, ku vaj hot' sorzat
éj ähkittäs händä ičes päj. Gorjan sorzan pojga kulujne!

Tuli vilun-vilu talvi. Sorzan pojgajzel pidi ujdua vees hengästymättä,
čtobì éj andua veel ynnäh kyl'miä, no sulajn, kudamas hän uideli, joga
yödä tuli piénemmäksi i piénemmäksi.  Kyl'mäj muga, čto daže jiä
halgejli. Sorzan pojgajne väzymättä melaj luappajzil, no jal'gimäj hän
ynnäh väzyj, venyttijhes i kyl'mi jiäh.

Ajjoj huondeksel sijriči hänes astuj krest'juana. Hän nägi jiäh
kyl'mänyön sorzan pojjan, murendi jiän omal puuhizel bašmakal i puoli
kuolluon linnun vedi kodih omal mučojl. Sorzan pojgajne lämmiteldih.

Lapsil tuli miéleh élostua hänen ke. No sorzal ozuttijhes, čto hyö
tahtotah obidié händä. Hän pörähtih varavos i puuttuj ojgiéh lypsin
rengih, kudamas oli majduo. Majdo lajkkui i valui muah. Émändä
ravahtih i rubej häjmyttämäh käzil, a sorzan pojgzjne viuhki 
komnattua myöte, lendi voi puččih, a sié - jauhopuččizeh. Armahat, mih
hän rodih pohože!

Najne juoksi hänel jalles hijli snimtsojn ke, lapset juonsenneldih,
sordaen tojne tojsta, nagrettih i vinguttih. Hyvä, ku uksi oli avojn,
- sorzan poigajne hyppäj, yrrästih tuh'ikkoh, ojgiéh vasta
vereksel-pannuol lumel, i hätken-hätken viruj siz počti čuvstviéttah.

Olis lijjan abié sanella kajkkih sorzan pojgajzen bedojh i
ozattomuksih näh tänä pakkajzena talvena.

Konza ku päjväjče tuas lämmitti muan omil lämmil sugahil, hän viruj
suol, kazlikos. Ruvettih pajattamah žavoronkat. Tuli kevät.

Sorzan pojgajne vijpahutti sijvil i lähti lendoh. Hänen sijvet nygöj
oldih luemmat énnistä. Net ruvettih šuhizemah i raviéh kandamah händä
iélleh päj. Éj éhtinyt hän ni tojbuo, kuj očuttijhes suures sadus.
Juablokka puut sejzottih ynnäh kukis; hyväl tulija sireni kallisteli
omié pitkié vihandoi oksié mutkikkahan kanuavan piäl. Ah, kuj tiä oli
hyvä, kuj tuli keviäl!

I vdrug sagiés ruohikos päj ujttih kolme čomua valgiéda joučenda. Hyö
ujttih muga kebiéh i vagavajzeh, kuj rovno livesteldih vettä myöte.
Sorzan pojgajne tunnusti net čomat linnut, i hänel liéne éllendämätöj
paha miéli.

- Lennän hejjan luo, nämién suurién lindulojn luo. Hyö, naverno
njokitah miuda kuoliéksi sentäh, čto mié nengojne pahaluadujne,
rohkenin hejh lähetä. No olgah! Parembi kuolta hejjan kolahtuksis, mi
kuj kestiä sorzién i kanojn näpistännät, lindulojn kaččojan
potkimizet, da tirpua viluo i näl'giä talvel!

I hän laskijhes vedeh i ujdi čomil joučenil vastah, kudamat, dogadihuo
händä, viuhkahutettih sijvil i tože ujttih hänel vastah.

- Tapakkua miuda! - sanoj sorzan pojga rukka i pajnoj piän alah. I
vdrug puhtahas, kuj zirkalo, vees hän nägi o man ičen kuvahajzen. No
nygöj hän oli jo éj pahaluadujzena mustanharmuana sorzan pojgajzena, a
valgiéna jouččenena!

Nygöj sorzan pojgajne oli daže ihastuksis, čto kesti muga äjjan gorjua
i bedua. Hän äjjan tirpi i tädä myöte saj paremmin hinnojttua oman
ozan i kajken sen hyvyön, kudama okružajčči händä. A suuret jouččenet
ujeldih hänes ymbäri i siliteldih händä omil njokil.

Täh ajgah saduh juostih pikkarajzet lapsuot. Hyö ruvettih lykkimäh
jouččenil lejvän palajzié i juvajzié, a kajkis nuorin hejs rängähti: -
Uuzi tuli! Uuzi tuli!

I kajkin ruvettih kirgumah yhteh iäneh: - Uuzi! Uuzi!

Lapset lyödih kämmenié vastakkaj i hypittih ihastuksis. Sijd hyö
juostih tuattuo i muamuo kuččumah, i tuas ruvettih lykkimäh vedeh
lejvän i pirožnojn palajzié. I lapset i suuremmat sanottih: - Uuzi
joučen on kajkis paras! Hän on mojne čoma i nuori.

I vanhat jouččenet pajnettih piät hänen iés.

A hän ynnäh hujjustih i pejtti piän sijven al, iče éj tiédäjen miksi.
Häi mujsteli sidä ajgua, konza kajkin hänes ymbäri nagrettih i aeldih
händä. A nygöj kajkin sanotah, čto hän on čomin jouččenién keskes
kajkis čomin. Sireni kallisteli omat hyväl tulijat oksat hänen luo
vedeh, a päjväjne pajstoj muga lämmästi, muga jarkoo... I vot, hänen
sijvet ruvettih šumimah, vemmel kagla ojgeni, a ryndähäs piäzi
ihastunnut kirrunda:

-Éj,tämän mojzeh ozah näh mié i duumajnnut én, konza olin vié
pahaluadujzena sorzan pojgazena!

Korolin uuzi narjada

Ammuj, ammuj éli muailmas koroli. Hän muga suvajčči naražajjakseh, čto
narjadojh menetti kaj omat den'gat. Hän ustraivajčči paradoj,
progulkoj linnah tuaksi, joga päjviä kävyj teatrojs vaj sentäh, čtobì
ozuttuakseh uuves narjadas. Koroli suorivuj joga čuassuo, i yksi 
narjada oli parembi tojsta. Tojzih korolilojh näh puaksuh sanotah:
"Koroli pidäy soveščanijua ministrojn ke", a täh korolih sidä vaj i
kuuluj: "Koroli sobié muuttau".

Korolevskojs stolitsas éliä oli ylen vesselä; počti joga päjviä sinne
tuldih inostrannojt gostat. I vot, yhten kerran stolitsah tuli kaksi
kiélastelijua. Kiélastelijat sanottih, čto hyö ollah znamennojt
kangahan kudojat i čto hyö maltetah valmistua mojsta hyviä kangasta,
kudamua parembua ni midä éj voj ičel predstuavié. Tämä kangas
läjmähtelöy kajkis jarkojmmil kruaskojl i on čomennettu kajkis
čomemmil uzorojl. No, kajken tämän lizäksi sil on čudesnoj svojstva:
sidä vojjah nähtä vaj miélevät ihmizet. Ni gluuppa, ni ihmine, kudama
éj päe omah dolžnostih, tädä čomua tkanié éj näe...

"Vot tämä on hyvä, duumajčči koroli. - Miul liénöy uuzi čoma plat'ja,
da sen lizäksi mié tijjustan, ken miun sanovnikojs duarom suau
žaloven'jua, ken on miélevä, a ken on gluuppa. Anna teriämbäh
valmistetah tämä zamečatel'noj kangas!"

I hän andoj kiélastelijojl suuren zadatkan i käski heil kerras
pristupié ruadoh. Kiélästelijojl annettih dvortsas suuri komnatta, i
hyö azetettih sinne kaksi kuvonda stuavua, istuvuttih nijen tuaksi i
luaittih mojne vijda, čto userdno ruatah. A ičelleh stuavojn piäl ni
midä éj ollut - ni yhtä rihmua, ni palajsta kangasta. Joga päjviä
kiélastelijat triébujdih omua ruaduo varojn ylen hojkkajsta šulkuo i
puhtasta kuldua. Kaj tämä hyö pejtettih omih kormaniloih i jatkettih
istumista tyh'ién stuavojn tagua huondekses myöhäjzeh yöh sah.

I vot kuj-liéne kerran korolil himojtti kačahtua, kuj mänöy kudoil
ruado. No sijd hän mujstojtti kangahan čudesnojh szojstvah näh, i
hänel liéni kuj liéné éj hyvä olla. Konečno, hänel ej ole midä varata
iččeh näh, no ...  yksikaj anna énzimäj kaččou ken-tahto tojne.

"Työnnän vaj miz hejjan luo miun čestnojn vanhan ministran, -
duumajčči koroli. - Hän se jo nägöy sen kangahan: hän on mielevä i 
čestin ke zanimajččou oman sijan." I vot, vanha ministra tuli
komnattah, kus tyh'ién stankojn tagua istuttih kiélastelijat.

"Vot tebe raz! - duumajčči ministra. - Mié, ved', ni midä én näe!"

No iäneh hän tädä éj sanonut.

Kiélastelijat ylen počtitel'no kyzyttih händä tulla lähimmäksi i
sanuo, kuj miéllytetäh händä risunkat i kruaskat. Hyö ozuteldih tyh'ih
kangaspuulojh, i ministra rukka, hot' kuj ni huaristellut éi sil'mié,
yksikaj ni midä éj nähnyt.  Da ni midä éj ollut i nähtäviä.

- Neuželi mié olen durakka? - šupetti ministra. - Vot už midä ni konza
én duumajnnut!  Piästä jumala, esli ken-tahto suau tiédiä täh näh!..
A, voj olla, mié én päe omah dolžnostih?..  Éj, éj, ni kuj éj sua
priznajjakseh, čto mié én näe kangasta. - Midä bo työ ni midä éttä
sano mejl? - kyzyj yksi kudois.

- O, tömä on ylen čoma! - vastaj vanha ministra, kaččoen očkis läbi
tyh'ih kangaspuulojh. - I uzora on čoma, i kruaskat ylen hyvät. Da, 
da mié sanon korolil, čto miuda ylen äjjal miélyttäy tejjan ruado!

- Olemma ruadi starajjakseh! - sanottih kiélastelijat i kijstah
ruvettih kijttämäh uzoroj omas kangahas.

Ministra kuundeli ylen tarkah, čtobì jal'geh päj sanuo kaj tämä
korolil. Muga hän i ruadoj.

Täs päjväs lähtien kiélastelijat ruvettih triébujmah viz énämmän
šulkuo i kuldua, kaj kormanit hejl oldih täyvet kallehil tavarojl, a
ruadoh hyö ej mänetetty ni yhtä nijttistä.

Érähién päjvién mändyö koroli kudoién luo työndi tojzen sanovnikan. I
hänen ke liéni se že, midä i énzimäjzen ke. Jo hän kaččoj, kaččoj, i
bokis päj kaččoj, i alahan päj, no ni midä, pajči tyh'ié kangaspuuloj,
muga éj ni nähnyt.

- Nu kuj? Miéllyttäy-go tejdä? - kyzyttih hänel kiélastelijat
vijputellen vozduhas käzil, kuj rovno hyö piéttih jugiédä kangasta.

"Konečno, mié én ole gluuppa, - duumajčči sanovnika, - no silloj,
znuaččiu, mié én ole omal pajkal? Vot on štuukka! No täs éj sua
soznajjakseh!"

I hän rubej kijttämäh kangasta, kudamua éj nähnyt, i voshiščajččemahes
čomil uzorojl, kudamié éj ollut.

- Ylen hyvä, ylen čoma! - sanoi hän korolil.

Terväh kaj linna rubej pagizemah čudesnojh kangahah näh.

Loppuzel koroli iče tahtoj ljubujjakseh mojzel dikovinal, kuni sidä
vié éj ole otettu kangaspuulojs. Kajken pridvornojn i vel'moža joukon
ke koroli lähti kangahan kudoién luo. Koroldi pridvornojs joukos oldih
i net kaksi sanovnikkua, nudamat jo oldih kiélastelijojn luona. A
kiélastelijat vaj istuttih omas komnatas i kajkes väes kuvottih tyh'il
kangaspuulojl.

- Ylen hyvä! Éj-go ole tozi? - sanottih kaksi énzimäjstä sanovnikkua.
- Éttä-go suvajče ljubujjakseh? Mittyjne on risunka, mittyjzet
kruaskat!

I hyö syvittih sormil tyh'iä, duumajen, čto tojzet kajkin tovel nähtäh
čoman kangahan.

"Midä tämä znuaččiu? duumajčči koroli. - Mié ni midä én näe! No, ved'
tämä on užasno!  Neuželi mié olen durakka? A voj olla mié én päe 
koroliksi? Tämä olis kajkis pahembi!"

A iäneh hän sanoj:

- O, da tämä éj ole paha. Täyvelleh zasluživajččou miun kijttämistä.

I koroli dovol'nojna šmutkahutteli piäl. Korolin svita kaččoj kuj vaj
voj tarkembah, no éj nähty énämbiä, kuj oma koroli. I yksikai 
pridvornoit povtorittih yhteh iäneh: - O, se on ylen čoma! Se on ylen
hyvä!- i soviétujdih korolil ommella sijd kangahas ičelleh narjada
tulijua toržestvennojda pročessua varoin.

Koroli andoj kiélastelijojl ordenat i andoj hejl pridvornolojn
kangahién kudoién nimet.

Toržestvan iéllizenä yönä ynnäh yön kiélastelijat istuttih ruavon
tagua i poltettih énämmän kuj kuuzitojsta tuohusta. Hyö
pritvorjajdihes, čto otetah kangasta kangaspuulojs päj i vijltäh 
sidä suuril nožničojl. A sen jal'geh hyö ruvettih ombelemah korolin
uutta pluat'jua niégloil niittilöjttäh.

Loppuzel hyö ob'javittihz

- On valmis!

Huondeksel koroli oman svitan ne tuli uutta pluat'jua ottamah.
Kiélastelijat nosteltih Käzié yläh, kuj rovno piéttih midä-tahto, i
paistih:

- Požalujsta, tejjan veličestva, täs pantalonat, täs kamzola, a vot
kauftana! Čoma narjada!  Kebié on kuj hämähäkin verko. Työ daže éttä
ni čuvstvujče, čto panitta sen piälè

- Muga, muga! - sanottih pridvornojt, no hyö ni midä éj nähty. Da i
nähtä éj ollut midä.

- Olgua hyvät nygöj jaksauvukkua i sejzatukkua täh suuren zirkalon
édeh - sanottih kiélastelijat korolil. - Myö suoritamma tejdä.

Koroli hejtti vanhat sovat, i kiélastelijat ruvettih čomendelemah
händä: hyö luaittih mojne vijda, kuj rovno hyö pannäh hänen piäl se
pantalonoj, se kamzolua, se kauftanua. Hyö pritvorjajdihes, čto pannah
nyblié umbeh i sivotah bantoj, a sen jal'geh hyö äjjal hejlahutettih
käzil, kuj rovno pandih korolin hardejl korolevskoj mantija. A koroli
pyöri zirkalon iés i kaččeli iččié se yhtes bokas päj, se tojzes.

-Ah, kuj hyvin sobiu tämä pluat'ja korolil! Kuj hyvin istuu hänen
piäl! - čuhkettih pridvornojt.  - Mittyjne risunka, mittyjzet
kruaskat! Roskošnoj narjada!

-Hänen veličestvan baldahina on uksen luo! - doloži
ober-tseremonijmejster.

- Mié olen valmiz! - sanoj koroli. - Hyvin-go istuu miun piäl tämä
pluat'ja?

I hän tuli lähemmäksi zirkaluo i vié kerran kaččoj iččié piäs jalgojh
sah. Kajkkién, ved', pidi nähtä, čto hän tarkah kaččelou omua
narjadua.

Kamergerat, kudamil pidi kandua korolin mantijan šlejfua,
pritvorittihes, kuj rovno nostetah midä-tahto lattiés päj, i
lähtiéttih korolin jal'geh, ojendaen édeh päj käziz, - hyö éi
ruohtittu i vijdua ozuttua, čto kandua-se nimidä éi ollut.

I vot pročessija lijkahti sijas. Koroli käveli roskošnojn baldahinan
al, a rahvas, kudamat keräyvyttih pihal, sanottih:

- Ah, mittyjne on narjada! Mittyjne roskošnoj mantija! Kuj tämä
narjada sobiu korolil!

Ni yksi ihmine éj soznajnuhes sijh näh, čto ni midä éj näe, ni ken éj
tahtonut ruveta gluupaksi ili tunnustua, čto hän éj ni mih näe!

I vdrug kenen-liéne pikkarane brihaččujne kirgaj:

- A koroli ved' on alasti!

- Ah, kuulkua, midä sanou nevinnoj lapsi! - sanoj hänen tuatto. -
Lapsi i on lapsi. Hän ajvin omah dolžnostih pädöy. Značit, hän 
pagizou totta.

I kajkin ruvettih čuhkuzil povtorjajmah:

- A ved', tämä on tozi! Koroli ved' on alasti!

- Alasti koroli! Alasti! - Kerras lujah ruvettih kirgumah rahvas.

I korolil liéni ylen strašno.

"Éj voj olla, čto kajkin oldas durakat, - duumajčči hän. - Značit,
miuda muanitettih, i mié olen tovel alasti. No midä bo ruadua - pidäy
astuo iélleh.

I alastoj koroli vié suuremman čijnun pidäjänä astuj oman baldahinan
al. A kamergerat matkattih hänel jalles i kannettih šlejfua, kudamua
éi ollut.

Solovej

Sié, tiéttäväjne, tijjat, čto Kitajs kaj éläjat ollah kitajtsat i iče
imperatora on kitajča.

Jo ammuj-tämä oli, no sen-täh se i maksau sanella se istorija, kuni se
éj vié ynnäh unohtunnut.

Kajkes muailmas éj löydyjs parembua dvortsua, kuj kitajskojn
imperatoran dvortsa. Se kaj oli kallehes farforas, mojzes hojkas i
murenijas, čto strašno oli sih i koskettuakseh.  Dvortsa sejzoj čomas
sadus, kudamas kazvettih čudesnojt kukat. - Kajkis čomembih kukkih oli
sivottu hob'jajzet kellojzet. I konza puhaldeli tuuli, kukat
häjlähteltihes, i kellojzet helistih.  Tämä oli luaittu sentäh, čtobì
ni ken éj astujs kukis sijriči, kačahtamatta nijh. Vot kuj 
tolkukkahasti oli luaittu.

Sadu jatkuj lojtoksi-lojtoksi, muga lojtoksi, čto daže iče sadovnikka
éj tiédänyt, kus sadu lopeh. Sadus päj saj piästä ojgiéh rigiéh
meččäh. A meččä tämä jatkuj sinizeh mereh sah. Suuret korablit ujttih
veen piän rippuién oksién al. Täs mečäs, ihan meren rannas oli
solovej. Hän pajatti muga čomasti, čto daže. keyhä kalaniékka,
kuunnellen hänen pajojzié, unohti oman nuotan.

Muailman kajkis puolis päj imperatoran stolitsah tuldih
putešestvennikat. Kajkin hyö ljubujdihes hyväl dvortsal i čomal savul,
no, kuultuo solovejn pajon, sanottih: "Vot tämä on kajkis paras!"

Tulduo jarilleh kodih, putešestvennikat rasskazìvajttih kajkkeh näh,
midä nähtih.  Učjonojt opisìvajttih Kitajn stolitsua, imperatoran 
saduo i dvortsua i ni konza éj unohtettu majnita solovejh näh; poétat
sijvikkähän pajattajan čestikse, kudaj éläy kitajskojs mečäs, sinizen
meren rannal, kir'jutettih ylen čudesnoloi stihoi.

Knijgat levittih kajkkié muailmua myöte, i vot yksi sangié knijga
dojdi i kitajskojh imperatorah sah. Hän istuj omal kuldajzel tronal, 
lugi pyöritti piädä. Hänel oli ylen prijatno lugie sih näh, kui hyvä
on hänen stolitsa, kuj čomat ollah hänen dvortsa i sadu. No vot
knijgan jalgimäjzel stranitsal imperatora lugi: "Kitajs on äjja hyviä,
no kajkis paras on pikkajrane linduine, solovejn nimelline, kudaj éläy
mečas imperatoran savun lähel. Sentäh, čtobì kuunnella sen pajatandua,
sovetujčemma jogahizel käyvä Kitajh".

Mibo täma mojne? - sanoj imperatora. Hän nouzi tronal päj i pačkaj
knijgan umbeh. Kuj!? Miun gosudarstvas i daže miun oman dvortsan
rinnal éläy mojne udivitel'noj lindu, a mié ni kerdua én ole kuullut,
kuj se pajattau.  I miul pidäy suaha tiédiä häneh näh viérahis 
knijgois päj!

I hän käski kuččuo oman énzimäjzen ministran. Tämä ministra pidi
iččié muga važnojna, čto esli ken tahto ihmizis - čijnul händä alembi
ruohti zavodié paginan hänen ke libo kyzyö hänel mih tahto näh, hän
vaj vastaj: "pf!" a tämä, ved', rovno ni midä éj znuači.

Mié luvin učjonos knijgas, čto mejl on érilajne lindu, kudamua kučutah
"solovej", - sanoj imperatora ministral. - Sidä lugiétah kajkis
parembana dostoinstvana miun gosudarstvas. Mintäh bo vaj miul ni
kerdua éj ole sanottu sih linduh näh?

- Téjjan veličestva! vastaj énzimäjne ministra i kumardijhes
imperatoral. Mié daže i kuullut én ole häneh näh. Sidä ni konza éj ole
tuodu dvoran luo.

- Kaj muailma tiédäy, čto miul on, a mié iče én tijja, - sanoj
imperatora. Mié tahton, čtobì tänä päjvänä že éhtäl lindu olis tiä i
pajattas miun iés!

Mié éčin sen, tejjan veličestva, -sanoj énzimäjne ministra.

Sanuo se oli kebié. A kus bo sen löyvän? I vot énzimäjne ministra
rubej juoksendelemah yläh i alah pordahié myöte, zualoj i koridoroj 
myöte, no ni ken pridvornolojs i kuullut éj solovejh näh. I énzimäjne
ministra tuli jarilleh imperatoran luo i sanoj, čto solvejda Kitajs éj
ole i éj ole ollut.

- Tejjan veličestva tyh'iä izvolitta kajkil uskuo, midä kir'jutetah
knijgojs, tämä kaj on tyh'iä vìdumkua i tiédovojččemista...

- Alä pagize tyh'iä! - sanoj imperatora.

- Mié tahton kuulta solovejda. Sil pidäy olla drorčas tänäpäj éhtäl! A
esli sidä éj rojnne naznuačitul ajjal tiä, mié käsken ildajzen jal'geh
siuda i kajkkié ministroj lyyvä savakol kandapiälöj vaste.

- Tzing-pe - sanoj énzimäjne ministra i tuas rubej juoksendelemah
pordahié myöte yläh i alah, koridoroj i zualoj myöte; hänen ke 
juoksenneltih kaj sanovnikat i pridvornojt, - ni kel éj himojtannut
suaha savakkoloj.

Pordahién plošadnojl hyö jarähteldihes nenät vastakkaj i kyzeldih
tojne tojzel: "Mi bo mojne on so-lo-vej? Kus löydiä solovej?"

Muga hyö juoksenneltih kaj dvortsa i jal'gimäj puututtih kuhnjah.
Kuhnjas istuj pikkarajne tyttöjne, - i pyhki tarelkoj. Énzimäjne
ministra kyzyi tytöl, éi-go han tiija kus éläy solovej.

- Solovej? - sanoj tyttöjne. Nu, tiéttäväjne, tijjan! Hän muga hyvin
pajattau mejjan mečäs. Mié vojmattomal muamol kannan joga päjviä
imperatorskojs kuhnjas päj murginan jiänöksié. A élämmä myö ihan meren
rannas. Sié sagiés mečäs on vanha onzipuu turbiélojn-turbiélojn
oksién ke. I vot, konza mié matkuan sijd puus sijriči, mié joga kerdua
kuulen solovejn pajon. Hän pajattau muga sulavah, čto miun sil'mis
valutah kyynelet, a syväjmel liénöy muga vesselä, kui rovno, miuda
njoppiu muamo.

- Tyttöjne, - sanoj énzimäjne ministra.

- Mié annan siul vallan kaččuo, kuj iče imperatora syöy, esli sié viét
mejdä solovejn luo. Händä on kučuttu tänä päj éhtäl dvortsah.

I vot kajkin lähtiéttih meččäh. Iél astuj tyttöjne, a hänen jalles
ministrat i sanovnikat, kajkis jal'gimäjzenä astuj pridvornoj bonza.

Matkattih hyö, matkattih i vdrug - kuultih, nuj mörähti lehmä.

- Ho! sanottih pridvornojt. - Tämä, naverno, i on solovej. Mittujne
ravié on hänel iäni!

- Tämä mörizöy lehmä, - sanoj tyttöjne.

- Vié on pitkä matka sih puuh sah, kudamas éläy solovej.

I kajkin lähtiéttih iélleh.

Sijd lammes ruvettih kurnuamah lötöjt.

- Ylen čomasti! - sanoj pridvornoj bonza.  - jal'gimäjn gi mié kuulen
solovejda! Hän pajattau ihan-juuri muga, kuj hob'jajzet kellojzet
mejjan molinda komnatas.

- Éj, nämä ollah lötöjt, - sanoj tuas tyttöjne. 

- No nygöj, mié duumajčen, myö terväh kuulemma i iččié solovejda.

I vot jal'gimäj zelenäjzis oksis zavodi kuuluo ylen čoma pajo. - Vot
tämä on solovej, - sanoj tyttöjne.

- Kuunnelkua, kuunnelkua! A vot i hän iče.  I tyttöjne ozutti sormel
piéneh harmuah lindujzeh, kudama istuj oksal.

- Pf! - sanoj énzimäjne ministra. Ni konza én duumajnnut, čto tämä
znamenitoj solovej on tämän mojne nägymätöj kačonnal. Naverno, 
nähtyö nenga äjjan znatnoloj osoboj, hän pöllästyksis kajmaj omat
kruaskat.

- Solovuška! äjjal ringahti tyttöjne - Mejjan nimperatora tahtou
kuulta siun pajoloj.

- Ylen olen ruadi! vastaj solovej i rubej pajattamah heliésti i
vesseläh. Hän duumajčči, čto täs oli iče imperatora

- Pf, pf! - sanoj énzimäjne ministra. - Tejjan iäni helizöy muga že
heliésti, kuj helistäh stjoklajzet kellojzet imperatoran paradnojs
baldahinas. Työ rubiétta imejmäh suurda uspehua dvoras.

- Vié-go miul pajattua? - kyzyj solovej. Kuunnelgua, herra solovej, -
sanoj énzimäjne ministra - Hänen veličestva imperatora kuččuu tejdä
tänä éhtänä pridvornojl pruazdnikal. Én somnevaje, čto työ očarujčetta
hänen veličestvan omal divnojl pajatannal.

-Miun pajoloj on äjiä parembi kuunnella zelenäjzes mečäs - sanoj
solovej - No mié miélel lennän tejjan ke, esli imperatoral se liénöy
prijatno.

- A dvortsas sil-ajgua kajkin juoksenneltih, ločkutettih uksilojl i
hälistih, - kajkin varusteldihes pruazdnikkah. Farforovolojs sejnis i
stjoklajzes lattiés kuvastuttih suat tuhannet kuldajzet fonarizet;
koridorojs oli pandu riävykkäj ylen čomat kukat, a kukkih sivotut
kellojzet kajkes täs juoksendelemizes, pauvkutukses i läbivedokses
helistih muga, čto éj kuulunut ihmizen iändä.

- I vot tuli éhtä. Suuren zualan keskel istuj imperatora. Imperatoran
tronan kohtas kokotti kuldajne kangi, i sen ylä piäs istuj solovej.
Kaj pridvornojt oldih täyves sboras. I tyttörukal annettih sejzuo
uksen suus, - nagruadaksi sijd, čto han löydi solovejn, énzimäjne
ministra naznuačči hänen lejbpovarihaksi.  Kajkin oldih suorittu midä
paremmin i éi oteltu sil'mié piénes harmuas lindujzes. No vot
imperatora hyvämiélizesti mutkaj piäl.

I solovej rubej pajattamah. Hän pajatti muga sulavah, muga čomah, čto
imperatoran sil'mih tuldih kyynelet i viértih rožié myöte. Silloj
solovej pajatti vié luembah i nežnojmbah.

Konza hän loppi, imperatora sanoj, čto andau solovejl oman kuldajzen
tuflin kaglah. No solovej kijtteli i otkažijhes.

- Mié näin imperatoran sil'mis kyynelet, - sanoj solovej. - Mittyjstä
nagradua miul vié pidäy?

I tuas rubej helizemäh hänen čudesnoj iäni.

- Ah tämä on ylen hyvä! - kirrajltih kijstah pridvornojt duamat. I
sijd ajjas lähtien, konza hejl pidi paista kenen ke tahto, hyö 
otettih suuh vettä, čtobì se bulizis hejjan kerojs. Hyö voobražajdih,
čto se buljajtus pohodiu solovejn iäneh.

Solovej jatettih dvortsah i annettih hänel osoboj komnatta. Kaksi
kerdua päjväs i kerda yöl hänel annettih valda guljajja. No hända 
vardejččemah pandih kaksitojsta lakejda, i jogahine hejs pidi solovejn
jalgah sivottuo šulkujsta lentajsta. Éj ole midä sanuo, suuri 
udovol'stvija oli mojzes progulkas!

Ynnäh linna pagizi udivitel'nojh lindujzeh näh, i, esli pihal
vastavuttih kolme tuttavua, yksi hejs kerras že sanoj: "so", tojne
jatkoj: "lo", a kolmas sanoj "vej", sen jälgeh kajkin kolme pitkäh
hengästeldihes, kerras éllendäen tojne tojzen.

Yksitojsta lavočniékkua annettih omil pojil solovejn čestiksi nimet.
No ni yksi brihačču éj vojnut pajattua daže kajkis prostojmbua pajuo.
No vot érähäl kerdua imperatoral japonijas päj työttih juaščikkajne,
kudaj oli kiäritty šulkujzeh materijah. Juaščikan piäl oli
kir'jutettu: "Solovej".

- Tämä on, naverno, uuzi knijga mejjan znamenitojh linduh näh, - sanoj
imperatora - juaščikka avattih, no sié oli éj knijga, a čomennettu
vakkajne. A vakkajzes viruj iskusstvennoj solovej. Se ylen äjjal
pohodi tovellizeh solovejh, no kaj oli čomennettu bril'jantojl,
rubinojl i safirojl. Pidi vaj zavedié lindujne - i hän rubej 
pajattamah yhtä nijs pajolojs, kudamua pajatti tovelline solovej, i
pyörittämah hännäl, kudaj kajkki kullal i hob'jal. Linnul kaglas oli 
lentajne kir'jutuksen ke: "japonskojn imperatoran solovej on ni mi
kitajskojn imperatoran solovejn iél".

- Mittyjne prelesti! - sanottih kajkin, a sidä, ken toj kallehen
linnun, kerras že nostettih "solovejlojn pridvornojksi 
postavščikaksi".

- Nygöj anna tämä i mejan tovelline solovej pajatetah yhtes, - rešši
imperatora.

No diélo éj lahtenyt luaduh: tovelline solovej pajatti ajvin uuzié i
uuzié pajoloj, a iskusstvennoi solovei kerdaj yhtä vaj samua, kuj
zavedittu šarmanka.

Silloj iskusstvennojda solovejda pandih pajattamah yksin. Hänen
paltanda muga že ponraziuduj pridvornolojl, kuj tovellizen solovejn
pajatanda, no uuzi lindu oli äjia čomembi, - hän muga i losni, muga i
läpetti.

Kolmekymmen kolme kerdua hän pajatti yhtä vaj samua i éjga väzynyt.

Pridvornojt miélel olis vié kerda kuunneltu, da imperatora sanoi, čto
pidäy käskié i éläviä solovejda pajattamah. Silloj kajkin
pyörähtettihes i kačahtettihes kuldajzeh savakkoh. No solovejda sié éj
ollut. Kunne bo hän kadoj?..

Ni ken éj dogadinnut, kuj solovej pörähtih avonajzeh ikkunah i lendi
omah zelenäjzeh meččäh.

- Mi ba tämä on, tämmöjne? - sanoj imperatora, i kajkin pridvornojt
ruvettih čakkuamah solovejda i nimittämäh händä neblagodarnojksi 
tvuariksi.

- No vsjo-taki, parembi lindu jaj mejl! - sanottih pridvornojt i
iskusstvennojl solovejl pidi pajattua omua ajnavuo pajuo
kolmaskymmenes nelläs kerda.

"Solovejlojn pridvornoj postavščika" kijtti omua linduo i uverjajčči,
čto hän on äjiä parembi tovellista.

- Tahtotta-go nähtä, miun suuri povelitelja, i työ, milostivojt herrat,
- sanoj hän, - ni konza, ved', éj sua tiédiä iél päj, midä imenno
pajattau élävä solovej, a iskusstvennojl se jo on tiétojs iél päj.
Hända vojbi daže rijččié i kaččuo, kuj se on luaittu kuj ollah pandu i
dejstvujah kaj valikat, vintat i pružinat. - O da, myö tože muga
duumajčemma, - sanottih pridvornojt, a imperatora käski ozuttua linnun
rahvahal jo énzimäjzenä pyhäpäivänä.

- Anna i rahvas kuunnellah händä, - sanoj imperatora.

Rahvas kuundeli i tuli mojzeh vostorgah, kuj rovno olis juodu hyviä
čuajuo, - kitaičat, ved', ylen äjjal suvajjah čuajuo.

Kajkin yhteh iäneh kirrattih: "O!", nostettih nimisormet yläh i
hejlutettih piälöjl. No köyhät kalaniékat, kudamat kuultih pajattamas
tovellista solovejda, sanottih:

- Iäni hänel éj ole paha, i pajattau hän počti muga že nuj mejjän
solovuška, no vsjo-taki éj ole se. Midä ollou éj täyvy, ä midä - myö i
iče émmä tijja.

A sil ajgua imperatora kir'jutti ukuazan. Sijd ukuazas objavittih
tovellizen solovejn iäre ajandah näh kitajskojs gosudarstvas.

A iskusstvennoj solovej viruj šulkujzel piéluksel, ihan imperatoran
sijan viéres. Hänes ymbäri oli levitetty kajken mojzié hänel kuuluié 
kallehuksié, a kaglas rijppuj imperatoran kuldajne tufli.
Iskusstvennojl linnul annettih osoboj nimi: "Imperatoran yö stolajzen
huruas puoles päi énzimäjne pajattaja", sentäh, čto imperatora pidi
énämmäl važnojmbana juuri sidä puolda, kudamal oli syväjn, a syväjn on
hurual puolel daže kitajskojl imperatoral.  Učjonojt kir'jutettih
iskusstvennojh solovejh näh kansikymmenvijzi knijgua, täyvet kajkis
vijzahembié i éllendämättömié kitajskoloj sanoj.  No kajkin
pridvornojt sanottih, čto hyö lugiéttih net knijgat i éllennettih kaj,
midä on sié kir'jutettu, - mujten, ved', hejdä olis nimitetty
durakojksi i olis lyödy sovakkolojl kandapiälöi vaste.

Muga mäni ynnäh vuozi. Imperatora, kaj dvora i daže kaj rahvas tiéttih
ulguo joga nottajne iskusstvennojn solovejn pajos. Sentäh hänen
pajatanda vié énämmäl miéllytti hejdä. Hyö iče nygöj vojdih pajattua
linnun jal'geh. Piha brihačut pajatettih: "Tsi-tsi-tsi! 
Kljuk-kljuk-kljuk!" I daže iče imperatora érähiči pajatti:
"Tsi-tsi-tsi! Kljuk-kljuk-kljuk!" I vot yhten kerran éhtäl
iskusstvennoj lindu pajatteli imperatoran iés, a imperatora viruj
sijal i kuundeli händä. Kerras linnul sydämes mi liéne rubej
suhizemah, pörizemäh.  Rattahat ruvettih pyörimäh, i muzìka vajkastuj.
Imperatora hypähti i käski kuččuo omua lejbmedikkua. No mida bo hän
vojbi luadié? Ved', hän maltoj liéččié vaj élävié ihmizié. Silloj
kučuttih čuasu muasteri. Čuasu muasteri avaj linnun vačan i kodvan
kaččeli mittyjzié liéne rattahajzié i pyöritti mittyjzié liéne
-vintajzié. Sen jal'geh hän sanoj, čto lindu rubiéu pajattamah, no
hänen ke pidäy obrašajjakseh ylen varovajzeh pikkarajzet hambahajzet
on kuluttu, uuzié panna éj sua.

Imperatora kir'jutti uuven ukuazan, kudamas sanojhes, čto "imperatoran
yö stolajzen huran puolen énzimäjsta pajattajua on luba zavodié
pajattamah vaj yhten kerran vuuves, da i se éj kodvaksi.

Mäni vié vijzi vuotta. I vot yhten kerran imperatora tuli
vojmattomaksi. Kajkin doktorat sanottih, čto hän nepremenno kuolou.
Ministrat i pridvornojt keräyvyttih jo provozglassié uutta
imperatorua, a rahvas keräydyj pihal i kyzeli énzimäjzel ministral
vanhan imperatoran tervehyöh näh.

- Pf! - vastajli énzimäjne ministra i lekahutteli piäl. Valgié i
vilustunut viruj imperatora omas velikolepnojs ložas. Kaj pridvornojt
piéttih händä kuolluona, i jogahine kijrehti kumarduakseh uuvel
imperatoral. Slugat juoksenneltih iélleh jarilleh dvortsua myöte i
tijjusteldih jal'gimäjzié uudizé, a služankat viéttih ajgua tyh'jan
pagizennas čuajun juuves. Kajkis zualojs i koridorojs oldih levitetty
kovrat, čtobì éi kuulujs askelién šumuo, i dvortsas sejzoj kuolenda
hillehys.

No vanha imperatora vié éj kuollut, hot' i viruj lijkkumattomana omas
suures ložas, barhatnojn baldahinan al kuldajzién kistilöjn ke. Ikkuna
oli avojn i sel'gié kuu kaččoj imperatorah i iskusstvennojh solovejh,
kudama viruj šulkujzel piéluksel imperatoran postelin viéres.

Imperatora-rukka éj vojnut hengähtiäkseh, i hänel ozuttijhes, čto ken
istunou hänen ryndähil... Hän avaj sil'mät i nägi, čto hänen ryndähil
istuu surma. Surman piäl oli pandu imperatoran korona, yhtes käes hän
pidi imperatoran kuldajsta sabljua. a tojzes imperatoran znamjua. A
ymbäril joga barhatnojn baldahinan skladkan välis, kačottih mittyizet
liéne strannoit piät: yhtet tuhmat i vihaizet, tojzet čomat i dobroit.
No vihajzié oli äjiä énämbi. Net oldih imperatoran pahat i hyvät
diélot. Hyö kačottih imperatorah i midä liéne šupetettih.

- Mujstat-go sié tämän? - šupetti yksi vihajne piä.

-A tämän mujstat? - šupetti tojne. - I piät rasskazìvajdih imperatoral
muga äjja hänen pahojh ruadolojh näh, čto hänen očal nouzi vilu higi.

- Mié unohtin sih näh, - sanoj imperatora - A tädä ni konza ni
tiédänyt én.

I hän rubej kirgumah:

- Sojtto tänne, sojtto! Lyögiä suureh kitajskojh barabanah! Mié én
tahto kuunnella hejjan paginoj!

No piät ajvin vaj paistah, a surma, kuj kitajtsa, mutkutti piäl joga
hejjan sanal.

- Sojtto tänne, sojtto! - kirguj imperatora. - Pajata hot' sié, miun
armas lindujne! Mié odarijn siuda kullal i kallehuksil, mié riputin
siun kaglah oman kuldajzen tuflin, pajata nugöj, pajata! No lindujne
oli vajkkani: éj ollut hänen zavedijua, a mujten hän éj maltanut
pajattua. A surma ajvin kaččoj imperatorah omil suuril, tyh'il sil'mä
hauvojl.

I vdrug ikkunan tagua rubej kuulumah ylen čoma pajo. Se oli élävä
solovej. Hän tijjusti, čto imperatora on vojmatoj, i lendi, čtobì
ilahduttua i rohkendua händä. Hän pajatti, i prizrakat ajvin vaj
vallottih, a veri virdaj ajvin paremmin imperatoran syväjmeh. Iče
surma rubej kuundelemah solovejda i hilljakkajzeh povtorjaičči:

- Pajata, pajata vié, solovuška!

- A sié täs annat imperatoral kallehen sabljan? I znamjan? I koronan?
- kyzyj solovej.

I surma andoj imperatoral hanen sokroviščat tojne tojzen jal'geh, a
solovej jatkoj pajattamista. Vot hän rubej pajattamah hilljajzeh
kalmuzin muah näh, kudamal kukkiu buzina, hengästellähes valgiét rozat
i veres hejnä hauvojn piäl kasteleh élävién ihmizién kyynelil, kudamat
itketelläh omahizién kuollujzién piäl. Nygöj surmal muga himojtti
jarilleh kalmuzin mual, čto hän kiäriydyj valgiéh viluh tumanah i 
lendi ikkunah.

- Passibo siul, kallis lindujne! - sanoj imperatora. - Mié konza-liéne
ajojn siun iäre miun gosudarstvas, a nygöj sié omal pajol ajojt miun
postelin luo užasnojt kummitukset, ajojt daže surman! Mil mié siuda
vojn nagradié? - Sié jo nagradijt miuda ijaksi, - sanoj solovej - Mié
näjn kyynelet siun silmis, konza énzimäjzen kerran pajatin siun iés, -
tädä mié én unohta ni konza. Kyynelet on kajkis kallehin nagruada
pajattal.

I hän tuas rubej pajattamah, a imperatora ujnoj tervehel, lujal unel.

Konza hän havaččuj, ikkunah jo pajstoj päjväjne.  Ni ken hänen
ministrojs i pridvornolojs éj tullut oman imperatoran luo. Kajkin
duumajdih, čto hän kuoli. Yksi solovej istuj ikkunan luo i pajatti.

- Jiä miun luo ijaksi, - sanoj imperatora.

- Sié rubiét pajattamah, vaj silloj konza iče tahtot, a iskusstvennojn
linnun mié murennan palajziksi.

- Éj pié murendua! - sanoj solovej. - Hän sluuži siul, kuj maltoj.
Jatä händä ičelles. Mié én voj éliä dvortsas. Mié rubién lendelemäh 
siun luo, konza iče tahton, i rubién siul pajattamah ozakkahih i
ozattomih näh, hyväh i pahah näh, kajkkeh näh, midä ruadahes sius
ymbäri i midä sié ét tijja. Pikkarajne solovej lendelöy joga sijas,
lendäy i köyhän kalastajan i poseljaninan katoksen al, kudamat 
életäh lojttuona dvortsas päj. Mié rubién tänne lendelemäh i
pajattamah siul. No uskalda miul...

- Kaj, midä tahtot! kirgaj imperatora i nouzi postelis. Hän éhti jo
panna omat tsuarin sovat i puristi ryndähié vaste jugiéda kuldajsta 
sabljua.

- Uskalda miul ni kel éj sanella, čto siul on pikkarajne lindujne,
kudama rasskazìvajččou siul kajkkeh näh. Muga diélo lähtöy paremmin.

I solovej lendi iäre.

Sih tuldih pridvornojt kaččomah kuolluoh imparatorah, da muga i
jampistyttih kynnyksel. Hejän iés sejzoj imperatora élävänä i
tervehenä. I imperatora sanoj hejl:

- Terveh tejl.

Lipas-samoletta

Éli-oli kuptsa. Hän oli muga bohatta, čto hob'jajzil den'gojl olis
vojnut sillojttua ynnällizen uuličan, da vié sen lizäksi pereulkal
(bokka uuličan). Konečno, hän éj luadinut mojzié gluupoloj ruadoloj, -
hän tiézi, kunne panna den'gat; i esli pidi kopejkan, to sijah saj
ynnällizen rubljan. Vot mittyjne oli kuptsa.

Joga vuotta kuptsa tuli bohatemmaksi i bohatemmaksi, no vot tuli ajga
- hän vanhani i kuoli - kaj den'gat jiädih hänen pojjal.

A pojga se éj ollut tuaton nagöjne. Kuj vaj hänen kormanilojs rubej
helizemäh kulda, rubej hän pidämäh suurié bualuloj i maskaradoj;
bumuaga den'gojs hän laski zmejoj, a kuldajzié kymmen-rubljahizié
viskeli jogeh kivyzién sijas, čtobì ljubujjakseh, kuj levitäh rengahat
aldoloj myöte. Éj ole kumma, čto den'gat hänen ruvettih valumah läbi
sormi suarojs, kuj vezi, i loppuen lopuksi kajkes hänen nasledstvas
jaj jallel vaj nellä vaskista monettua, vanha halatta da puara 
tuolié.

Tovariščat, kudamat énnen tantsujdih hänen bualulojs, syödih i juodih
hänen stolan tagua, nygöj i tiédiä éj tahtottu kupečeslojda pojgua.
Hyö daže hujjusteldihes ozuttuakseh hänen ke pihal, sentäh, čto
kupečeskoil pojjal éj ollut midä panna piäl, krome vanhua haluattua.
No yksi hänen éndizis tovariščojs okažijhes olevan hyvä ihmine. Hän
työndi kuptsan pojjal suuren vanhan lippahan i kir'jajzen. Kir'jajzes
oli vaj uksi sana: "Varustaje".

Tämä oli hyvä soviétta: no vot gorja - sih panna kuptsan pojjal éj
ollut ni midä. Hän otti da i istuuduj iče lippahah. A lipas éj ollut
prostoj.  Pidi vaj kolme kerdua iskié krìškua vaste - lipas lendi
vozduhah. Kuptsan pojga muga i ruadoi. Hän kolahutti kolme kerdua
krìškua vaste i kačahtuakseh éj éhtinyt, kuj lipas lendi
ylähäksi-ylähäksi i lendi ihan pil'vién al, vaj poh'ja lippahas
radžizi.

Strašno oli i kuptsan pojjal. "A vdrug lipas leviéy palajziksi muga
omié luuloj miul silloj éj sua kerätä", duumajčči hän.

Kodvan lendeli lipas pil'vién al i loppuzel laskijhes muah. Kuptsan
pojga nosti krìškan, lähti lippahas päj i kaččeli ymbäri. Häi nägi,
čto sejzou mečän lajjas, a puulojn tagua päj nägyy turetskoj linna. 

Silloj kuptsan pojga kattoj lippahan kujvil lehtilöjl, a iče lähti
linnah. Täs hän saj spokojno kävellä pihua myöte omas halatas.
Turtsijas kajkin, ved', kävelläh halatojs.

Vot astuu hän linnua myöte i nägöy suuren dvortsan; tämän dvortsan kaj
ikkunat ollah korgiél muas, ihan katoksen lähil. Piéttyj kuptsan pojga
i kaččou, mibo tämä on mojne udivitel'noj dvortsa? A sil ajgua
uuliččua myöte matkaj kormilitsa lapsen ke. Kuptsan pojga nyzyj
hänel:

Kuundele vaj, turetskoj kormilitsa. Mibo on tuo suuri dvortsa, i miksi
sijd ikkunat ollah muga ylähänä muas päj?

Täs éläy printsessa, sanoj kormilitsa. Hänel on érähiči énnustettu,
čto sulhane tuou hänel suuren ozattomuksen. Vot hänen luo éj ni
laskiéta ni kedä. Nähtä händä vojbi vaj kerran nedälis, konza händä
tijjustetah iče koroli korolevan ke.

- Passibo! - sanoj kuptsan pojga i lähti järilleh meččäh, istuuduj
omah lippahah i tuas kolme kerdua kolahtutti krìškua. Lipas lähti
lendämäh i kupčan pojga kerras očutijhes koroljan dvortsan katoksel. A
katoksel päj hän ikkunan kauti tungijhes ojgiéh prinčessan komnattah.

Printsessa täh ajgah magaj divanal. Hän oli mojne hyvä, čto kuptsan
pojga éj tirpanut i njoppaj händä. Printsessa havačuj i ylen äjjal
pöllästyj. No kupčan pojga sanoj hänel, čto hän on turečkoj jumala i
lendi hänen luo gostih ojgiéh tajvahas päj. Printsessa uskoj hänel.

Hyö istuuvuttih rinnakkaj, i kupčan pojga rubej rasskazìvajmah
printsessal suarnoj.

Printsessua ylen äjjal miéllytettih suarnat, a kuptsan pojgua ylen
miéllytti printsessa. Hätkié duumajmatta, kuptsan pojga rubej 
pyrrittämäh händä miéhel, i printsessa soglassijhes.

Vaj siul pidäy tulla tänne suovattan, sanoj printsessa. Sinä päjvänä
miun luo čuajul tullah miun tuatto koroli i miun muamo koroleva. Hyö
liétäh ylen dovol'nojt, čto mié mänen miéhel turetskojl jumalal, ko
sié staraje rasskažié hejl parembi suarna, hyö ylen äjjal suvajjah
suarnoj.  Koroleva suvajččou poučitel'noloj i ser'joznoloj suarnoj, a
koroli vesselié, čtobì kylläl vosj nagrua.

Nepremenno tulen suovattan i rasskazin korolil i koroleval kajkis
paremman suarnan, kudaman tijjan. Tämä i rojh miun svuad'ba podarka,
sanoj kuptsan pojga i hyö érottih. Lähtennäl printsessa podari hänel
ynnäh červontsojl čomennetun sabljan. Se oli ylen hyvä sih ajgah, sen
täh, čto kupčan pojjal, kui myö jo tijjammä, éj ollut ni groššua.

Hän kerras lendi linnah i osti ičelleh uuven halatan, a sen jal'geh
istuudui meččäh suarnua sočinjaimah.  Pidi, ved', se olla a suovataksi
sočinittuna, a suarnan sočininda éj ole muga prosto, kuj ozutahes.

No vot suarna oli valmis, i juuri ajjojs, - tuli suovatta.

Koroli, koroleva i kaj dvora keräyvyttih printsessan luo čuajul.
kuptsan pojga otettih vastah midä paremmin éj sua.

No vot juodih čuaju, koroleva sanoj:

- Nu, a nygöj rasskažikkua mejl suarna. Vai, požalujsta, ser'joznojmbi
i poučitel'nojmbi.

- No čtobì i nagrua vojs, - lizäj koroli.

- Hyvä, - vastaj kuptsan pojga i rasskaži moizen suarnan.

"Éli-oli pačka rikki spičkoj. Spičkat ylen äjjal gordittihes omal
korgiél proishoždenijal. Duumajja vaj, - ved', hyö ollah rojttuhes
mečäs olijas kajkis suuremmas puus, pedäjäs."

"Érähiči spičkat viruttih kuhnjas pal'čal tuluksuon i vanhan raudajzen
kattilajzen välis i rasskazìvajdih susiédojl omah lapsestukseh näh.

- Da, hyvä mejl oli éliä mečäs, konza myö olimma viz zelenäzinä
oksajzina, - paistih spičkat. - Joga huondesta i joga éhtiä myö jojmma
bril'jantovojda čuajuo-kastetta. Kogo päjvän mejl pajstoj päjväjne, a
linnut saneldih mejl suarnoj. Myö ylen hyvin éllendimmä, čto kuulumma
bohattah pereheh: lehti puut oldih suoritetut vaj kezäl, a mejjan
pereh oli muga bohatta, čto saj pidiä zelenäjzié sobié i kezäl i
talvel. No vot kerran tuldih hallon lejknuajat, i kaj lähti tojzin.
Mejjan pereh täs lähtien levij kajkkih puolih. Mejän tuatto strola
tuli grot-mačtaksi suureh parohodah, kudama vojs matkajlla kajken
muailman ymbäri, esli vaj tahtojs. Oksat tože piästih éri važnolojh
sijojh. A vot mejjan ozaksi langej sluužié spičkojna prostojn rahvahan
hyväksi.  Vot kuj myö, mojzet kuulujzat herrat, očutijmokseh olemah
tiä kuhnjal.

- Nu, a miun oza on ynnäh tojzen mojne, - sanoj kattilajne, kudama
sejzoj spičkojn ke rinnakkaj. - Ihan täh muailmah synnyndiä myöte
miuda ajvin čijstitäh, kuavitah i azetetah tulel. Mié ruan važnojda
diéluo i, pravdua sanoen, zanimajčen tiä talos énzimäjzen sijan.  Ruan
mié väzymättä, i miun ajnavo razvlečenija on - istuo vot nenga,
jal'geh murginua, konza miuda čijstitah da pannah pal'čal, i pidiä 
prijatnojda paginua tovariščojn ke. Kajkin myö tiä kuhnjal olemma
suuret kois istujat, esli éj lugie rengistä, kudamal slučajčeh érähiči
guljajja pihua myöte. Uudiéié že mejl tuou syömiézén kannanda
korzinajne - hän puaksuh kävyy rinnal. No hän muga vihajzesti pagizou
pravitel'stvah i rahvahah näh, čto händä éj voj ni kuunnella. Nämin
päjvin, konza hän rubej pagizemah, vanha padajne muga pöllästyj čto
lendi pal'čal päj i mureni palajziksi. Vot mih sah vojbi vediä tyh'ja
boltovnja!

Jo äjjan sié iče boltajčet, starikka! - sanoj kerras tuluksut i muga
iski kremnié vaste, čto kybenet lennettih. - Davajkkua vaj parembi
vesselimähes!

"- Éj, parembi besjodojčemma sih näh, ken mejs on kajkis važnojmbi, -
sanottih spičkat.

"- A mié vot én suvajče pajsta omah iččeh, näh, - sanoj savine juoda.
- No muga i olgah, mié rasskažin tejl kuda midä gi omah éländäh näh.
Tämä liénöy tuttava jogahizel i kajkil éllennettyö, a, ved', mojzet
istorijat ollah kajkis prijatnojmmat. Nu ga vot kuunelgua - Rodnojn
meren rannal, bukovojlojn puulojn pil'vekses...

"- Čudesnoj zavodinda! - sanottih tariélnat. - Vot tämä liénöy
istorija juuri, juuri meijan mavun mugah.

"- Sié, sobuh éläjas perehes, - jatkoj savine juodajne, - viétin mié
oman nuoren ajjan. Stolat i stuulat mejjan talos läpetettih, late
ajvin oli puhtahans i pesty, a ikkuna zanaveskat vaihtuttih joga
kahten nedälin mändyö. "- Kuj työ interesno rasskazìvajčetta, sanoj
late ščotka. - Kerras nägyy, čto työ oletta najne, tunduu, kuj korgiél
työ hinnojtatta talon puhtahutta.

"- Muga, -muga! - sanoj rengi i udovol'stvijas daže hypähti i läjkkäj
lattiél vettä.

Savine juoda jatkoj omua sanondua, i sen loppu oli éj pahembi alguo.

"Konza hän loppi, tarelkat täristih hyväs miéles, i late ščjotka sai
juaščikas päj petruškan lehtié, luadi nijs venkan i pani juodah. Hän
tiézi, čto kajkil tojzil liénöy žiäli, a tämä hänel kak raz i oli
syväjndä myöte, da sen lizäksi hän duumajčči: "Esli mié nagradin
juodajzen vennal tänä päjvänä, silloj hän nagradiu miuda huomena".

" - A nygöj myö pläšimmä, -sanottih hijli snimčat i ruvettih
pläššimäh. Hyö muga yläh nosteldih se yhtä jalgua, se tojsta, čto
vanha obivka stuulan, kudama sejzoj čupus, éj kestänyt i halgej
nagrandah.

" - A mejl annetah venka? - kyzyttih snimčat, i hejjan piälöjh tože
pandih venka petruškojs.

" - Fu, mittyjne on mužič'jo! - sanottih spičkat.

Nygöj oli samovuaran vuoro. Hänel pidi pajattua. No samovuara sanoj,
čto hän pajattau vaj silloj, konza hänen sydämes burizou kipjatka. 
Konečno, tämä oli tyh'ja puolistus: hän prosto väžničajčči, - ved',
hän oli har'javunnut pajattamah vaj herrojn stolal.

"Ikkunal viruj vanha hanhen sulga, kudamal ajvin kir'jutti služanka.
Sijd ni midä éj ollut hyviä razve juuri se, čto kaj se oli ligauvunnut
černiläh. No imenno täl sulga i kordijhes.

" - Midä bo, esli samovuara éj tahto pajattua, ka éj ni pié, - sanoj
sulga - ikkunan tagua kletkas rippuu solovei, - anna hän pajattau. 
Konečno, hän éj ole učjonnolojs. no muga i olgah, kuundelemma händä
tänä päjvänä.

" - Midä työ, midä työ herrat! - sanoj vaskine čajnikka, samovuaran
sevojtar. - Miun miéles mejl ni vovse éj ole hyvä kuunnella mittyjstä
tahto viérahan muan linduo. Razve tämä on patriotično? Rassudikkua
hot' työ, sudarìnja, - kiändyj čajninka provizijan kannanda korzinan
puoleh. "- Ah, mié prosto iččié én tijja! - sanoj korzinka - Työ éttä
usko, kuj tamä kaj miuda razdražajččou, ku vojbi-go muga viéttiä
ildoj?  Olis äjiä miélevembi zavedié mi tahto kiza, a mié jo muga i
olgah, pidäjéin huolen porjadkas.

"- Muga, muga rubiémma kizuamah! - kirruttih kajkin-

"Vdrug avauduj uksi, i tuli služanka. Nygöj kajkin hillettih i
istuttih omil sijojl muga hilljah, kuj rovno ni midä ni ollut éj.

"Služanka otti spičnat i čirkni vakkajsta vaste. Spičnat ruvettih
pračkamah, šihizemäh, a sen jal'geh läjmähtettih i ruvettih palamah.

"- Vot nygöj se jo kajkin nähtäh, ken tiä on kajkis énzimäjne, ken on
tiä kajkis vuažnojmbi!  Kačokkua, kuj myö losnimma, kuj myö valgiésti
valguomma! - kirruttih spičkat.

"I palettih...

- Ah, mittyjne on hyvä suarna! - sanoj koroleva. - Mié rovno iče olin
kuhnjal spičkojn ke. Muga, sié maksat meijan tyttären kättä-

- Tiéttäväjne! - sanoj koroli. - Tule énzimäjzen arren, i myö piämmä
svuad'ban.

Nygöj hyö paistih kuptsan pojjal "sié", - ved', hänel terväh pidi
tulla omaksi ihmizeksi korolin talos.

Svuad'bua vaste pyhän-piän éhtäl linnas viritettih illjuminatsijat.
Kajkkié uuliččoj myöte lykittih priänikköj i krendelilöj. Brihačut
tabajltih utoščenijua, kirruttih "ura" i vihellettih sormih.

"Pidäy hän i miul luadié midä tahto", duumajčči kupčan pojga i hän
osti rakettoj i hlopušnoi, pani net kaj omah lippahah i nouzi ilmah.

Pif, paf! Pš-pš! paukettih hlopuškat, čuhajtettih raketat. Zelenäjzet
i ruskiét kybenet lennettih ynnäh tajvasta myöte, i sen tulizen vihman
keskes lendeli linnan yläpuolel čudesnoj lipas-samoljotta.

Kajkin turkat kummissah hypästettih muga kortiél, čto hejl tuflit
lennettih piälöjs piäličči. Ni konza hyö vié éj oldu nähty mojzié
kummié. Nygöj kajkin uskottih, čto prinčessan sulhane on nastojačoj
turečkoj jumala.

A kuptsan pojga piästi kaj raketat, viskoj kaj hlopuškat i tuli
jarilleh meččäh. Hän pejtti lippahan i rešši lähtié linnah kuundelemah
midä paistah häneh näh turkat.

A rasskuazoj linnua myöte kaveli äjja, i jogahine rassnazivajčči omah
luaduh.

- Mié näjn iččié turečkojda jumalua, - sanoj yksi turka. - Sil'mät
hänel losnittih, kuj tiähtet, a parda vallojtti, kuj meri vuahti.

- Han ajoj tulizel kolesnitsal, - saneli tojne. - Hänen tuline plašča
levähtelih tuules, a plaščan skluadkojn välis viglettih tuhannet
turečkojt anhelit. Da, äjjan kummua kuuli kuptsan pojga omah iččeh
näh.

Vaste huondeksel tuli hän jarilleh meččäh, čtobì istuuduo omah
lippahah i lendiä dvortsah, kus kaj oli valmistettu svuad'baksi.

Hän mäni puun luo, kudaman al jätti lippahan.  Kaččou - a lipasta éj
ole.

Kunne ba se on suanut?

A lipas-se paloj. Okažijhes, čto églajzis raketojs lippahah langej
kaksi kolme kybendä. I vot, kuni kuptsan pojga käveli linnua myöte,
lipas paloj olemattomaksi. Puun al oli vaj tukku tuhkua. Muga éj ni
vojnut kuptsan pojga lendiä omah svuad'bah.

Prinčessa ynnäh päjvän sejzoj dvorčan katoksel i kaččoj tajvahah - hän
vuotti omua turečkojda jumalua. I éj vojnut vuottua. Naverno, hän i
nugöj vié ajvin vuottau händä.

A kuptsan pojga kävelöu valgiéda muailmua myöte i rasskaìvajččou
suarnoj vaj suarnat jo éj olla mojzet vesselät, kuj oli se, 
énzimäjne hänen suarna rikki spičkojh näh.

Tuluksut

Matkaj soldatta dorogua myöte. Yksi-kaksi! Yksi-kaksi! Rantsa selläs,
sablja bokas. Hän matkaj vojnal päj kodih. Sil keskié dorogal tuli
hanel vastah ved'ma. Ved'ma oli vanha i strašnoj. Alembajhe huuli
hänel rippuj juuri ryndähih sah.

- Terveh, služivoj! -sanoj ved'ma. - Mittyjne siul on hyvä sablja i
suuri rantsa! Vot bravoj soldatta! Kajkelleh sié olet hyvä, da mäne
vaj, kormanilojs siul on tyh'ja. Tahtotgo, mié annan siul dengua,
soldatta?

- Passibo, vanha ved'ma. Dengojs vaj durakat otkuažitahes! - sanoj
soldatta i azetti oman kormanin.

- È, éj! - sanoj ved'ma, - vuottele vähäjne.  Kačo, näet tuon suuren
puun, - se on onzi sydämes. Nouze puuh, - sié ylähän on dupla. Mäne
tungevu tuoh loukkoh i laskevu juuri alah sah. A mié sivon siun vyön
kohtas nuoral i nostan jarilleh, kuj vaj sié kirguat.

-A miksi miun pidäy tungevuo tuoh loukkoh? - kyzyj soldatta.

- Den'gojn piäl, - sanoj ved'ma. - Puu tämä éj ole prostoj. Nu
laskevut ihan alah, näet pitkän muanalajzen hovun. Sié on sovsem
valgié, - päjväl i yöl paletah suat lampat. Astu punaudumata
muanalajsta hoduo myöte. A kuj mänet ag'jah sah, ojgiéh siun iés
liénöy olemah kolme usta. Joga ukses on avajn. Pyörähytä sidä, i uksi
avauduu.

"Énzimäjzes komnatas sejzou suuri lipas. Lippahan piäl istuu kojra.
Sil'mät sil kojral ollah kuj kaksi čuaju bljudtsua. No sié älä varua!
Mié annan siul oman sinizen kliétkojl perednikan, levitä se lattiél i
terväjzeh tembua kojra. A tembuat - pane händä teriämbäh miun
perednikal. Nu, a sen jal'geh avua lipas i ota sijd den'gua, min
verran tahtot. Da vaj sid lippahas ollah yhtet vaskizet den'gat. A esli
hob'jua tahtot - mäne tojzeh komnattah. I sié on lipas. I sil lippahan
piäl istuu kojra. Sil'mät ollah sil kuj siun melličän vezi rattahat
vaj sié älä pöllästy - tembua händä i pane perednikal, a sen jal'geh
ota ičel hob'jajzet den'gat. Nu, a esli kuldua siul himojttau - mäne
kolmandeh komnattah.  Kolmannen komnatan keskel on lipas, lajdoj myöte
täyzi kuldua. Sidä lipasta vardojččou kajkis suurin kojra. Molemmat
sil'mät hänel on bašjan suuruot. Maltanet panna hänen miun 
perednikal, - siun ozah éj koske siuda nojra.  Ota-sillojn kuldua, min
verran siul syväjn käsköy!" - Kaj tämä on ylen hyvä, - sanoj soldatta.
- No mida bo sié mius otat silloj, vanha ved'ma? - Ved', midä tahto ga
pidäy siul mius päj.

- Mié én ota sius päj ni midä! - sanoj ved'ma. - Vaj tuo miul vanha
tuluksut, kudaman unohti sinne alah miun buabo, konza kävyj sinne 
jal'gimäjzen kerran. 

- Nu, olgah, sivo miuda nuoral! - sanoj soldatta.

- Valmis on! - sanoj ved'ma. - A vot siul miun kliétkojl perednikka.

I soldatta nouzi puuh. Hän löydi loukon i laskeuduj puun syväjndä
myöte ihan alah. Kuj sanoj ved'ma, muga kaj i liéni: kaččou soldatta 
i hänen iés on muanalajne hodu. I valgié sié on kuj päjväl - suat
sadoj lampoj palau.

Lähti soldatta muanalajsta hoduo myöte. Matkaj matkaj i tuli ihan piäh
sah. Iélleh ej ollut kunne männä. Nägöy soldatta - hänen iés on kolme
usta. A uksis avajmet törrötetäh. Avaj soldatta énzimäjzen uksen i
mäni komnattah. Keskel komnattua on lipas, lippahan piäl istuu kojra.
Sil'mät hänel oldih kuj kaksi čajnojda bljudtsua. Kaččou soldattah
koira i pyörittelöy sil'mié joga puoleh.

- Nu i čuudo on!- sanoj soldatta, tembaj kojran i sil kerdua pani sen
ved'man perednikal.  Nygöj kojra hilleni, a soldatta avaj lippahan i
nu sié päj den'goj ottamah. Otti ičel vaskizié den'goj täyvet
kormanit, pani lippahan umbeh i tuas istutti sen piäl kojran, a iče
lähti tojzeh komnattah.

Pravdan sanoj ved'ma, -i täs komnatas lippahal istuj kojra. Sil'mät
hänel oldih kuj melličän vezi rattahat

- Nu, midä sié miuh kijrotat? kuj vaj siun suuret sil'mät ej
hypättäjs! - sanoj soldatta, tembaj kojran i pani ved'man perednikal -
a iče teriämbäh lippahan luo. Lippahas hob'jua oli täyven-täyzi.
Viskaj soldatta kormanilojs päj vaski den'gat, täytti molemmat
kormanit i rantsan hob'jal. Sen jal'teh mäni soldatta kolmandeh
komnattah. Mäni - i suun avaj. Nu i kummat on! Komnatan keskel sejzoj
kuldajne lipas, a lippahal istuj tovelline strašiliša. Sil'mät - ni
ottua ni andua - kuj kaksi bašnjua. Net pyörittih, kuj kajkis
raviémman matkuajan karetan rattahat.

- Terveh tejl - sanoj soldatta i pani käen kozìrkan al, kuj rovno hän
sejzoj generalan iés.

Hatkié kaččomah hän ej ruvennut. - Tembaj kojran yskäh, pani sen
ved'man perednikal, i iče avaj lippahan. Batjuški, min verda sié oli
kuldua! täl kullal olis vojnut ostua ynnälline stoličan linna, kaj
igruškat, kaj tina soldattajzet, kaj puuhizet hevot i kajken muailman
prjanniékat. Kajkkeh olis täydynyt! Nygöj soldatta lykki kormanilojs
päj i rantsas hob'jajzet den'gat i molemmil käzil rubej ammuldamah
lippahas päj kuldua - täytti kullal kormanit, täytti rantsan, šuapkan,
kengät. Sen verran keräj kuldua, čto odva sijas lijkahtih. Vot nygöj
hän oli bohatta!

Pani hän kojran lippahal, pačkaj uksen i rubej kirgumah:

- Éj, nosta miuda yläh vanha ved'ma!

- A tuluksuon miun sié otit go? - kyzyj ved'ma.

-Ah sié, djuavoli, vähäs én unohtanut siun tuluksuoh näh! - sanoj
soldatta. Lähti hän järilleh, éčči ved'man tuluksuon i pani sen
kormanih.

- Nu, nosta! Löyzin siun tuluksuon! - kirgaj hän ved'mal.

Ved'ma riuhtaj nuoras i nosti soldatan yläh. I očutijhes soldatta tuas
suurel dorogal.

- Nu, anna miul tuluksut! - sanoj ved'ma.

- A miksi siul, ved'ma, pidäy tämä tuluksut? - kyzyj soldatta.

Éj ole siun diélo! - sanoj ved'ma. - Sié, ved', sajt den'gat. Anna že
miul tuluksut!

- Nu, éj! - sanoj soldatta - Sano sejčas že, miksi siul pidäy
tuluksut, muuten mié otan sabljan da lejkkuan siul piän.

- Én sano! - vastaj ved'ma.

Silloj soldatta tembaj sabljan i lejkkaj ved'mal piän. Langej ved'ma
muah, da sih i kuoli.  A soldatta sidoj kaj omat den'gat ved'man 
kliétkakkahah perednikkah, nosti uzlan sel'gäh i lähti linnah.

Linna oli suuri i bohatta. Soldatta mäni kajkis suurembah gostinitsah,
zakaži ičel kajkis paremmat komnatat i käski andua kaj hänel
miélehizet syömizet, - ved' hän nygöj oli bohatta.

Sluga, kudama čijsti hänen kengié kummastelih, čto tämän mojzel
bohatal herral ollah mojzet pahat nengat, - ved', soldatta éj vié
éhtinyt ostua uuzié. Na zato tojzena päjvänä hän osti ičel kajkis
čomimmat sovat, šliäpän sullan ke i kengät šporién ke.

Nygöj soldatas liéni tovelline herra. Hänel saneldih kajken mojzih
kummih näh, mittyjzié oli täs linnas. Saneltih i korolih näh, kudamal 
oli ylen čoma tytär printsessa.

- A kuj bo miul olis nähtä sidä printsessua? - kyzyj soldatta.

- Nu, se éj ole muga prosto, - sanottih hänel. printsessa éläy suures
vaskizes zamkas, a zamkas ymbäri ollah suuret sejnät i kivizet
bašnjat. Ni ken, krome iče korolié sinne éj ruohti ni männä, ni lähtié
sié sentäh, ku korolil énnustettih, čto hänen tytär mänöy miéhel
prostojl soldatal. A korolil ruveta prostojn soldatan rodnjaksi,
tiéttäväjne éj ylen äjjal himojta. Vot hän i pidäy printsessua lukun
tagua.

Žiälöjčči soldatta, čto éj sua kačahtua printsessah, da, muga sanuo,
hätkié gorjujmah éj ruvennut. I printsessattah éli hän vesselästi:
kävyj teatrojh, guljajčči korolin sadus i jageli den'goj köyhil. Hän,
ved', iče ispìtajčči, kuj on paha istuo, konza éj ole ni groššua
kormanis.

Nu, a kerran soldatta oli bohatta, éli vesseläh i šuorivuj čomasti -
silloj i tovariščoj hänel liéni äjja. Kajkin kučuttih händä hyväksi
brihaksi, tovellizeksi barinaksi, a tämä händä ylen äjjal miéllytti.

Vot pidi, pidi soldatta den'goj i nägöy kerran - jai kormanih hänel
kajkkiédah kaksi den'gua. I pidi soldatal sijrdyö hyvis komnatojs 
päj ahtahah kamorkah, juuri katoksen al. Mujstojtti hän éndizet ajjat:
rubej iče ičel čijstimäh kengié i kohendelemah nijs olijoj loukkoloj.
Ni ken tovariščojs éj käynyt énämbiä hänen luo, - jo äjjal yläh nygöj
pidi nosta hänen luo.

Yhten kerran illal istuj soldatta omas kamorkas. Jo ynnäh pimeni, a
hanel éj ollut den'gua daže tuohukseh. Nygöj hän mujstojtti ved'man
tuluksuon. Saj soldatta tuluksuon i rubej suamah tulda. Vaj kuj hän
löj kremnjua vaste, uksi avavuj, i juoksi kojra sil'mät kuj čuaju
bljudtsajne. Tämä oli se samajne kojra, kudamua soldatta nägi
énzimäjzes muanalajzes komnatas.

- Midä käsket, saldatta? - kyzyj kojra.

- Vot on štuukka! - sanoj saldatta. - Tuluksut, se on éj tyh'jan
päjväjne. Éj-gö hän piästäne miuda bedas?

- Sua vaj miul den'gua! käski hän kojral.

I vaj kuj hän sen sanoj a kojran i jal'gk kadoj.  No éj éhtinyt
saldatta lugie kahteh sah, kuj kojra jo oli täs, kuj täs, a hambahis
hänel oli suuri huavo täpöj tayzikkäjne vaskista den'gua.

Éllendi nygöj saldatta, min kummalline oli hänel tuluksut. Pidi sidä
iskié vaj kremnjua vaste yksi kerda tuli kojra sil'mät kuj čuaju
bljudtsat. A kaksi kerdua isköy saldatta - hänen luo juoksou kojra
melličän vezi rattahién suurujzién sil'mién ke. Kolme kerdua
isköy-juoksou i kojra, kudamal sil'mät ollah kuj bašnjat, sejzou hänen
iés i vuottau käskendiä. Énzimäjne kojra kandau hänel vaskizié 
den'goj, tojne - hob'jajzié, a kolmas - puhtasta kuldua.

I vot saldatta tuas bohatuj, sijrdyj kajkis parembih komnattojh,
uuvessah rubej ščegoljajmah uuzis vuattejs. Nygöj tuas kaj hänen
tovariščat ruvettih käymäh hänen luo i ylen äjjal ruvettih händä
suvajmah. 

Érähäl kerdua saldatal tuli miélehè "A miksi bo miul éj nähtä
printsessua. Kajkin sanotah, čto hän on mojne krasavitsa. Midä tolkuo,
esli hän kajken ijan istuu vaskizes krepostis, korgiélojn sejnién da
bašnjojn tagua? Nu-ka, kus on miun tuluksut?"

I hän iski kremnjua vaste yhten kerran. Sil sil'man lipahtuksel tuli
kojra sil'mät kuj čuaju bljudtsa.

- Vot midä, armas! - sanoj saldatta. - Nygöj, toven, jo on yö, no mié
tahton kačahtua printsessah. Sua vaj händä tänne minuttajzeksi. Nu,
šagom, marš!.

Kojra kerras juoksi iäre, i éj éhtinyt saldatta ni midä, kuj kojra
uuvessah jiäviydyj, a hänen selläs viruj maguaja printsessa.

printsessa oli ylen hyväjne. Énzi-kačahtukses voj nähtä, čto se on
tovelline printsessa. Mejjan saldatta ni kuj éj vojnut tirpua, čtobì
éj njopata händä, - siksi, ved', hän i oli saldatta, tovelline
kavalera, piäs kandapiälojh sah.

Sen jl'geh kojra vej printsessan järilleh muga že kui i toj.

Huondes čuajun ajgah printsessa rasskazìvajčči korolil i koroleval
mittyjzen kummallizen unen hän nägi yöl: kui rovno hän ajoj kojral
selläs, i mittyjne liéne saldatta njoppai händä.

- Vot on istorija! - sanoi koroleva. Nägyi, čto händä tämä uni éj ylen
äjjal miéllyttänyt.

Tojzeksi yöksi printsessan postelin rinnal tuodih akka-frejlina i
käskiéttih suaha tiédiä, oli-go se tovel uni, ili mi tahto muu.

A saldatal tuas ylen äjjal himojtti nähtä krasaviča-printsessua. I vot
yöl vaskizeh zamkah, kui i égläi, jiäviydyi koira, tembaj printsessan
i juoksi sen ke täyttä hyppyö. Silloi akka-freilina pani veenpidäjt
jallaččimet jalgojh i lähti ajamah jal'geh. Nähtyö, čto kojra
printsessan ke kadoj yhteh suureh taloh, freilina duumajčči: "Nygöi se
myö löyvämmä molodčikan". Hän piirdi miélal talon vorotojn piäl suuren
ristan, a iče spokojno lahti kodih muata. No tyh'jaksi hän
uspokoiččijhes: konza tuli ajga viijä printsessua jarilleh, kojra nägi
uksen piäl olijn ristan i kerras arbai, mis on diélo. Häi otti palan
miélua i piirdi ristua linnan kajkkih vorottoih. Se oli hyvin 
priduumajttu: nygöj freilina ni kuj éj vojnut löydiä nijdä vorottoj,
kudamié pidi, - ved' joga pajkas oldih mojzet valgiét ristat. hö-

Ajjoj huondeksel koroli korolevan ke, akka-frejlina i kaj korolin
ofitserat lähtiéttih kaččomah, kunne aelou yölöjl printsessa kojral.

- Vot kunne! - sanoj koroli, nähtyö valgién ristan énzimaäjzil
vorotojl.

- Éj, vot kunne! - sanoj koroleva, nähtyö ristan tojzil vorotojl.

- A kačokkua i tuol on rista, i tiäl! - sanottih ositserat. I
mittyjzih vaj vorottojh hyö éj kačottu, joga sijas oldih valgiét
ristat. Muga hyö éj ni suadu ni mittyjstä tolkuo.

No koroleva oli tolkukas najne, kajkkeh muasteri a éj vaj karetojs
aelemah. Hän käski omal sluugil andua omat kuldajzet nožniččemet i 
palajzen šulkuo i ombeli čoman pikkarajzen huavojzen.  Sih huavojzeh
hän pani grečču suurimua i pejtoči sidoj sen printsessal sel'gäh. Sen
jal'geh huavojzeh luadi loukon, čtob'! suurimat vähäjzin ripojtuttas
dorogal, konza printsessa lähtöy oman saldatan luo.

I vot yöl jiäviydyj nojra, pani printsessan ičel sel'gah i kandoj
saldatan luo. A saldatta éhti jo muga miél'dyö printsessah, čto kajkel
syväjmel tahtoj hänes najja. Da i printsaksi piästä éj olis paha.

Kojra juoksi raviéh, a suurinat ripojtuttih huavojzes päj kajkkié
dorogua myöte vaskizes zamkas lähtien saldatan taloh sah. No kojra ni
midä éj dogadinnut.

Huondeksel koroli i koroleva lähtiéttih dvortsas päj, kačahtettih
dorogal i kerras tijjustettih, kunne aeli printsessa. Saldatta otettih
i pandih tyrmäh.

Kodvan istuj saldatta rešotkan tagua.  Tyrmäs oli pimié i igävä. I vot
yhten kerran stražnikka sanoj saldatal:

- Huomena siuda riputetah!

Igävä liéni saldatal. Duumajčči hän, duumajčči, kuj surmas piästä,, no
ni midä éj vojnut priduumajja.  Ved', oman kummallizen tuluksuon
saldatta unohti kodih.

Tojzena päjvänäa huondeksel saldatta mäni piénen ikkunan luo i rubej
kaččomah raudajzes rešotnas läbi. Rahvas artelilojl mändih linnan 
tuaksi kaččomah, kuj ruvetah riputtamah saldattua.  Lyödih barabanojh,
matkattih vojskat. I vot juuri tyrmas sijriči juoksi mittujne-liéne
brihačču-sapožnikka nahkajzes perednikas i tuflilojs sukittah. Hän
juoksi hypyl, i vdrug yksi tufli lendi hänel jallas i stujgahti 
ojgiéh tyrmän sejnah, sen rešotkahizen ikkunan lähel, kudaman luona
sejzoj saldatta.

- Éj, brihaččujne, älä kijrehtä! - kirgaj saldatta, - mié, ved', vié
tiä olen, a miutta sié diélo éj mäne! A vot, esli juokset miun kodih i
tuot miul tuluksuon, mié annan siul ynnallistä nellä hob'jsta dentua.
Nu, teriämbäh!  Ota jallat kädeh - i marš!

Brihaččujne éj ollut vastah suaha nelliä hob'jajsta monettua i pijlena
juoksi tulusta tuomah, sil'män lipetys ajjas toj sen, andoj saldatal
i...

Vot kuulkua, midä täs liéni.

Linnan tagana oli stroittu suuri viselitsa.  Ymbäri sijd sejzottih
vojskat i rahvas joukko. Koroli i koroleva kokotettih ylen kaunehel
tronal. Hejl vastas istuttih sud'jat i kaj gosudarstvennoj soviétta. I
vot saldattua viätettih pordahil, i palač jo vaj tahtoj lykätä hänel
kaglah petljan. No täs saldatta kyzyj minuttajzen vuottua.

- Miul ylen äjjal himojttas, - sanoj hän, - kurié yksi trubkajne
tabakkua, ved', tämä liénöy kajkis jal'gimajne trubkajne miun éläes.

A täs muas oli mojne obìtsaj: kaznih suuditun ihmizen jal'timäjne
tahtonda piday olla ispolnittu. Tiéttäväjne, esli gu se tahtonda ollou
juuri tyh'ja.

Sentäh koroli ni kuj éj vojnut otkažié saldatal. I saldatta pani suuh
trubkan, vejaldi kormanis päj tuluksuon i rubej čirkuttamah tulda.
Iski hän kremnjua vaste kerran, iski kaksi, iski kolme - i vot hänen
édeh jiäviydyj kolme kojrua; yhtel sil'mat oldih kuj čajnojt
bljudtsat, tojzel - kuj melličän rattahat, kolmannel - kuj bašnjat.

-Nu-ka, abutakkua miul piästä petljas! - sanoj hejl saldatta.

Tas kaj kolme kojrua hypättih sud'ih i gosudarstvennojn soviétan piälè
sidä temmatah jallojs, tädä nenäs, i davaj lykkimäh, da muga korgiél,
čto, sorduhuo muada vaste, kaj mädžöttih palojksi.

- Miuda éj pié! mié én tahto!- rubej kirgumah koroli, no kajkis suurin
kojra tembaj händä yhtes korolevan ke i lykkaj mollembié yläh. Täs
vojskat pöllästyttih, a rahvas ruvettih iändämäh:

- Éläkkäh saldatta! Rubié, saldatta, mejjan koroliksi i ota ičelles
mučojksi prekrasnoj printsessa!

Saldattua istutettih korolevskojh kariéttah i lähtiéttih viémäh
dvortsah Kolme kojrua pläšittih karetan iés i kirruttih "Ura!"
Brihaččujzet vihellettih, a vojskat annettih čestié. Printsessa lähti
iäre vaskizes zamkas päj i liéni korolevaksi. Tiéttäväjne, hän oli
ylen dovol'noj.

Svuad'ba buala jatkuj ynnällizen nedälin. Kolme kojrua tože istuttih
stolan tagua, syödih, juodih i punottih omil ylen suuril sil'mil.

Djujmovočka

Éli-oli yksi najne, i hänel éj ollut lapsié.  A hänel ylen äjjal
himojtti lasta. Vot lähti hän yhten kerran vanhan tiédojniékan luo i
sanoj:

- Mié ylen äjjal tahtojzin, čtobì miul olis tytär. Étgo sié sano, kus
miul se ottua?

Mintah éj sanuo-vastaj tiédojniékka. - Vot siul ozran juvä. Tämä juva
éj ole prostoj, éj ole mojne, mittyjzet kazvetah krest'janskoloil
peldolojl i kudamil syötetäh kanoi.  Istuta sié tämä juva kukka padah,
a sijd näet midä liénöy.

- Passibo siul! i sanoj najne i andoj tiédojniékal kaksitojsta
groššua. Sijd hän lähti kodih i istutti ozra juväjzen kukka padah. 
Vaj hän sen istutti, juväjne kerras andoj tajmenen, a tajmenes kazvoj
suuri čoma kukka, juuri kuj tjul'pan. No kukan lepestkat oldih
kindiéh tukustuttu, kuj työndymättömäl butonal.

- Mittyjne hyvä on kukkajne! - sanoj najne i njoppaj čomié kir'javié
lepestkoj. I vaj kuj hän njoppaj lepestkoj, sié butonan syväjmes, mi
liéne šolkahtih i kukkajne avauduj - Se oli juuri, juuri tjul'pan, no
ičes čuaškajzes, kukkajzen zelenäjzen pestikan piäl istuj 
nejčykkäjne. Hän oli piéni-piéni, kajkkiédah djujman piduhus. Händä
muga i ruvettih kirgumah Djujmovočka.

Gretskojn orehan kuori oli hänel kätkyönä, golubojt fialkat perinänä,
a rozan lepestkajne od'jualana. Orehan kuores hän magaj yöl, a
päjväl élosti stolal. Najne pani stolal veen ke tarelkan, a tarelkan
lajdoj myöte pani kukat i pitkät kukkién korret ujeldih vees. Piénel
Djujmovočkal tarelka veen ke oli suurena järvenä i Djujmovočka ujdeli
tädä järvié myöte tjul'panan lepestkal kuj venehyöl. Ajrolojn sijas
hänel oldih kaksi valgiéda hevon jouhta. Djujmovočka kaj päjvät aeli
omal čudesnojl venehyöl, soudeli yhtes tarelkan puoles tojzeh i
pajatti pajoloj. Mojsta nežnojda iändä, kuj hänel, ni ken ni konza éj
kuullut.

Yhten kerran yöl, konza Djujmovočka magaj omas kätkyös, läbi avatus
ikkunas komnattah tungevuj suuri löttö, märgä i tuhman nägöjne. Hän
skočahtih ojgiéh stolal i kačahti orehan kuoreh, mis magaj rozan
lepestkan al Djujmovočka.

- Vot hyvä mučoj liénöy miun pojgajzel - sanoj löttö. Hän tembaj
orehan nuoren nejčykkäjzen ke i hyppäj läbi ikkunas saduh.

Sadus čurčetti jogut, a juuri sen rannal oli uppottaja suo. Täs-se
suo muvas, i éli vanha löttö oman pojjan ke. Pojga oli tože märgä i
muga že bezobraznoj muga kuj i hänen muamah, vanha löttö.

Koaks, koaks, brekk-ke-keks! - vaj i saj sanuo hän, konza nägi piénen
nejčykkäjzen orehovojs kuores

- Hillembi sié! Nostatat hänen, i hän pagenou mejs päj, - sanoj vanha
löttö. Hän ved' on kebiémbi jouččenen höyhendä. Istutamma vaj händä
juuri keski jovel, leviél kuvšinkan lehtel, - tämä liénöy kogo suari
tämän piččurizen iél. Sié päj-se hänel ni vovse éj sua paeta. A mié
sil ajgua luain tejh näh mudah ujutnojn pezän.

Joves kazvoj äjja kuvšinkoj; njjlöjn leviét vihannat lehtet ujeldih
vettä myöte. Kajkis suurin lehti oli kajkis lojtombana rannas päj.
Löttö ujdi sen lehten luo i pani sen piäl orehovojn kuoren, kudamas
spokojno magaj nejčykkäjne.

Ajjoj huondeksel havačuj Djujmovočka i kerras nägi, čto hän on
kuvšinkan lehten piäl, ymbäri kunne ni ét kačahtäjzit, on vezi, a
randa odva nägyy lojtton. Djujmovočka ylen äjjal pöllästyj i rubej
itkemäh.

A vanha löttö istuj muvas i čomendi omua kodié ruohol i keldajéil
kuvšinkojl, - hän tahtoj ugodié nuorel nevestkäl. Konza oli jo kaj
valmis, löttö ujdi pahaluadujzen pojjan ke lehten luo, kudamal istuj
Djujmovočka, čtobì ottua hänen kravattine i panna spal'njah. Vanha
löttö alahaksi kumarduj nejčyknäjzen iés i sanoj:

- Vot täs on miun pojgajne! Hän liénöy siun ukoksi. Työ hyvin élevyttä
hänen ke mejjan muvikos.

Koaks, koaks, brekke-ne-keks! - vaj tämän i maltoj sanuo pojgajne.

Lötöt otettih orehan kuorut i lähtiéttih ujdamah sen ke, a Djujmovočka
jaj yksin vihannal lehtel i katkerah itki, - hänel ni vovse éj
himojttanut éliä pahaluadujzen lötön luo i männä miéhel hänen
protivnojl pojjal.

Piénet kalajéet, kudamat ujeldih veen al, nähtih löttyö i hänen poituä
i kuultih, midä löttö sanoj Djujmovočkal. Kalat nostettih vees päj
omat piät, čtobì kačahtuakseh pikkarajzeh nevestäh päj. Kuj vaj
kalajzet nähtih Djujmovočkua, hejl liéni ylen žiäli, čto tämän
mojzel hyväjzel nejčykkäjzel pidäy éliä löttölöjn ke. Éj, tämä éj voj
olla! Kajken joven kalajzet ujdih kuvšinkan lehten luo, kudamal istuj
Djujmovočka, i pureteldih leh- ten korzi.

I vot kuvšinkan lehti lähti kulgemah myödä virdah. Virda oli ravié, i
lehti tyttöjzen ke mäni näbiéh. Nygöj löttö ni kuj éj vojs tavata 
Djujmovočkua.

A Djujmovočka ujdi ajvin lojtomba, i piénet lindujzet, nudamat
istuttih tuh'jolojs, kaččottih häneh i pajatettih:
- Mittujne on hyvä piéni nejčykkäjne!

Čoma valgié lijpoj kajken ajjan pörähtelih ymbari Djujmovočkas i
loppuen lopuksi hejttyj lehten piäl, - jo ylen äjjal miéllytti händä
piéni nejčykkäjne. Silloj Djujmovočka hejtti ičes ymbäri olijan vyön,
yhten ag'jan lykkäj liipoih, a toizen sidoj omah lehtyöh, i lehtyt 
lähti kulgenah vié raviémbah.

Vdrug sijriči lendi pörö. Hän nägi Djujmovočkan, tembaj sen i kandoj
puuh, a vihanda kuvšinkan lehti lähti kulgemah iélleh, i sen ke
lijpoj, - lijpoj, ved', oli sivottu i éj vojnut piästä.

Gorjajne Djujmovočka ylen äjjal pöllästyj, konza pörö tembaj hänen i
lendi hänen ke puuh. No pöröl oli vähä gorjua. Hän istuvuj korgiél
puuh, syötti Djujmovočkan magiél kukkién mahlal i sanoi hänel, čto hän
on ylen miéldä myöte hanel, hos hän ni vovse éj ole pohože pöröh. Sen
jal'geh hejjan luo tuldih gostih tojzet pöröt, kudamat élettih sijd že
puus. Hyö kačeldih Djujmovočkua piäs jalgojh sah, a pöröt-nejdizet 
pajneldih ščupal'tsojl.

- Hänel on vaj kaksi jal'gajsta! - sanottih yhtet. 

- Hänel daže éj ole ščupaltsoj! - sanottih tojzet.

- Mittyjne hän on hojkkajne! hän on juuri kuj ihmine! - sanottih
kolmannet.

- Hän on ylen tuhma! - reššittih loppuen lopksi kaj pöröt.

Sijd pöröl, kudama toj Djujmovočkan, ozuttijhes tože, čto hän on ylen
tuhma, i pörö éj tahtonut énämbiä pidiä händä iččeh luo, anna mänöy,
kunne tiédäy. Pörö lendi Djujmovočkan ke alahaksi i istutti hänen
romaškal.

Djujmovočka istuj kukkajzen piäl i itki: hänel oli abié, čto hän on
ylen tuhma. Daže pöröt aettih händä.

Kajken kezän Djujmovočka éli yksin yksinäjzenä mečäs.  Hän pletti
ičelleh hejnäs kätkyön i riputti sen suuren lopuhan lehten al, čtobì
händä éj kastajs vihma.  Djujmovočka söj magiéda čvetočnojda mettä i
joj kaste vettä, kudamua joga huondesta löydi lehtilöjn piäl.

Muga že mäni kezä. mäni sytyzy. Läheni pitkä vilu talvi. Kaj linnut
lennettih iäre, čvetat näjvistyttih, a suuri lopuha, kudaman al éli
Djujmovočka, kellistyj, kujvi i kiändyj trubazeksi.

Djujmovočka särizi vilun valdua: plat'ja hänen kaj rebejli, a hän oli
mojne piéni, nežnoj - kuj hänel éj kyl'miä. Rubej panemah lunda, joga
lumut oli Djujmovočkal se že, kuj mejl täyzi lab'ja lunda.  Myö, ved',
olemma suuret, a hän oli kajkkiédah djujman suurus. Djujmovočka
opitteli kiäriékseh jo nujvah lehteh, no se ni vovse éj lämmitännyt, i
Djujmovočka iče särizi, kuj sygyzy lehti.

Silloj Djujmovočka rešši lähtié mečäs päj iäre i éččié ičelleh
prijuttua talveksi.

Mečän tagana, kudamas éli Djujmovočka, oli suuri peldo. Lejvät pellos
jo ammuj kabrastettih, i vai lyhyöt kujvat korret törhötettih
kyl'mänyös muas päj.

Pellol oli vié vilumbi kujn mečäs, i gorjajne sovsem kyl'mi - I vot
Djujmovočka tuli peldo hijren noran luo; hodu norah oli salvattu
kujvil olgujzil i hejnajzil. Peldohijri éli lämmäs i kylläs: kuhnja i 
kladovoj hänel oli ličattu täpöj-täyzinkäjne lejbä juvil. Djujmovočka
sejzattuj kynnyksen luo, kuj pakiččijajne, i nyzyj andua hänel
palajzen ozran juväjstä, - hän kaksi päjviä ni midä éj syönyt.

- Ah sié, gorjajne! - sanoj peldohijri. (Hän oli, toveksi, luaskava
staruhajne). Nu tule tänne, lämbejle da syö miun ke!

I Djujmovočka hejttih norah, lämbejli i söj.  Staruhajne miél'dyj
nejčykkäjzeh, i hän sanoj Djujmovočkal.

- Jiä miun luo talveksi. Mié rubién syöttämäh siuda, a sié kabrasta
hyväzesti miun kodi da sanele miul suarnoj, - mié äjjal suvajčen
suarnoj.

I Djujmovočka rubej ruadamah kajkkié, midä käski vanha hijri. Hänel
oli ylen hyvä éliä lämmäs hijren noras.

- Terväh mejl tullah gostjat, - sanoj yhten kerran peldohijri. -
Kerran nedälis tulettelou tijjustelemah miuda miun susiéda. Hän on
ylen bohatta i éläy kunne parembi miuda. Hänel on suuri kodi muan al,
i hän pidäy piäl ylen hyviä mustua barhatnojda turkié. Mäne hänel, -
tyttöjne, miéhel! Jo hänen ke sié ét propadi. Yksi beda on vaj: hän on
juuri sogié i éj näe siuda. No zato sié rubiét sanelemah hänel kajkis
parembié suarnoj, mittyjéié vaj tijjat.

No Djujmovočkal ni vovse éj himojtannut männä miéhel susiédal, - se,
ved', oli mygrä.

Tervah mygrä tovestah tuli gostih peldohijren luo. Hän oli mojne
važnoj, učjonnoj i bohatta; turki hänel oli barhatnoj i ylen čoma.

Kodine oli hänel kahtakymmen kerdua suurembi, mi kuj peldohijren
kodine. Sié oli äjja suurda komnattua i pitkiä koridorua, no päjväjne,
ni konza éj kačellut sinne. Mygrä éj vojnut tirpua päjväjstä, i éj
kastanut kukkié, - hän ved' nijdä ni konza éj nähnyt.

Djujmovočkua zastuavittih pajattamah vuažnoin gostjan täh, i hän
pajatti kaksi pajoista, da muga hyvin, čto mygrä kerras miél'dyj
häneh.  No hän éj sanonut ni midä, - mytgg oli mojne vagava i vuažnoj
herra.

A sid mygrä kajvoj muanalajzen pitkän hovun omas kojs päj juuri
peldohijren norah sah i kuččuj vanhua hijrdä i Djujmovočkua
projjaldamah tädä muanalajsta hoduo myöte.

Mygrä otti suuh lahostunnuon puu palajzen, kudama pimiés vallottau kuj
tuohus - i lähti iélleh, valguoen pitkän i levién koridoran.

Puoles dorogas mygrä sejzattuj i sanoj: täs viruu mittyjne-liéne
lindu. No tejl éj ole mida varata - hän on kuollut.

I mytga omal leviél nenäl avaj laes loukon, päjvän valgié läjmahtih
muanalajzeh hoduh, i Djujmovočka nägi kuolluon piäsköjn. Tämä oli
nastojaščoj lindu sulgajzién ke i njokan ke; hän pidi olla, kuoli éj
ammuj talven zavodihuo i langei mygrän norah. Kuolluon lindujzen
sijbyöt oldih lujah rapistetut bokkié vaste, piä i jalgajzet ollah
pejtetyt sulgajzih. Gorjajne piäsköj, naverno, kuoli vilun periä.
Djujmovočkal liéni ylen žiäli piäsköidä, - hän muga suvajčči
lindujzié, - ved', hyö kai kezä pajatettih hänel omié hyviä pajojzié.
No mygrä ähkäj piäsköjdä omil lyhyjzil luapojl i sanoj:

- Nygöj jo ét viheldele! Da, én tahtojs mié syndyö tämän mojzena
pičužkana. Hän vaj i maltau čirittiä da viheldiä, a tulou talvi -
midä hänel luadié: kuole näl'gäh i viluh. Vot jo miun lapsil éj pié
talvié varata.

- Da, da! - sanoj peldohijri. Min mojne on pol'za sijd čiritykses.
Pajolojl kylläjne ét liéne, čirityksel talvel ét lämbié!

A Djujmovočka oli vajkkani, no konza mygrä i hijri punalluttih sellin
linduh, Djujmovočka pajnaldih piäsköjh päj, livaj sultajzet i njoppaj
händä ojgiéh umbeh pandulojh sil'mih.

"Voj olla, tämä on se samajne piäsköj, kudama muga kaunehesti
pajatteli kezäl, duumajčči nejčykkäjne. - Min hyviä miél'dä tojt miul,
armas lindujne!"

Sen jal'geh mygrä salbaj laes loukon i työnytti hijren-staruhajzen i
Djujmovočkan kodih. Yöl Djujmovočkua éj magajtuttanut. Hän nouzi
postelis päj, kudoj kujvis hejnäjzis suuren kovran, lähti muanalajzeh
hoduh i kattoj kovral kuolluon lindujzen. Sen jal'geh Djujmovočka toj
hijren noras päj pehmiédä pušistojda sammalda i luadi sijd postelizen,
čtobì kuolluol lindujzel olis parembi viruo.

Proščaj, armas piäsköjhyt, sanoj Djujmovočka. - Prošaj! Passibo siul
sijd, čto sié muga kaunehesti pajatit miul kezäl, konza vié puut oldih
vihannat, a päjväjne muga hyvin lämmitti!

I hän pajnoj piän lindujzen ryndähil i kerras pöllästyj: hän kuuli kuj
piäsköjn ryndähis mi-liéne kolisti. Tämä rubej tykkämäh linnun syväjn,
hän éj ollut sovsem kuollut, a vaj jampistyj vilun valdua. A nygöj hän
lämbij i élävyj.

Djujmovočka särizi varavos, ved', lindu oli hänen piénen iél
velikanana. No yksi kaj odnako Djujmovočka hejtti varavon, i
énämmäl kattoj piäsköjn kovrajzel, a sijd juokseldi, toj lehtyön
mjattua, kudamal iče kattavuksendeli. I kattoj sil linnun piän.

Tojzena yönä Djujmovočka myös hilljaizeh tuli lindujzen luo. Piäsköj
jo sovsem élävyj, vaj oli ylen sluaboj i odva-odva avaj sil'- mät,
čtobì kačahtuakseh tyttöjzeh. Djujmovočka sejzoj hänen iés laho puu
palajzen ke käes, tojsta fonarié hänel éj ollut.

Passibo siul, armas pikkujne! - sanoj vojmatoj piäsköj. Mié muga hyvin
lämbijn! - terväh mié sovsem paranen i myös lennän päjvä pajstojzeh.

Ah, sanoj Djujmovočka, - nygöj mual on vilu, lunda panou! Jiä parembi
omah lämmäh postelizeh, a mié rubién uhaživajmah sius ymbäri.

Djujmovočka toj piäsköjl vettä kukka lepestkas i érahié ozran juvié.
Piäsköjhyt joj i söi, a sijd saneli tyttöjzel kuj hän ruaničči
ičelleh sijven, ternovojh tuh'ikkoh i éj vojnut lendiä yhtes tojzién
piäskölöjn ke lämmäh muah.  Tuli talvi, liéni ylen vilu i hän langeni
muah...  Énämbiä piäsköj ni midä éj jo mujstanut, i kuj puuttuj tänne,
muan al, - hän éj tiédänyt.

Kajken talven piäsköj éli muan al, a Djumovočka uhaživajčči hänes
ymbäri. Ni mygrä, ni peldohijri ni midä éj tiétty sih näh, - hyö,
ved', vovse éj suvajttu lindujzié.

Konza tuli kevät i lämmitti päjväjne, Djujmovočka avaj sen loukon,
kudaman luadi lageh mygrä, čtobì piäsköj vojs lendiä iare.

Piäskoj kyzyj, éj-go tahto nejčykkäine lähtié hänen ke, - anna istuvuu
hänel sel'gäh, i hyö lennetäh vihandah meččäh. No Djujmovočkal oli
žiäli vanhua peldohijrdä, i hän tiézi, čto staruhaizel hänettäh liénöy
ylen igävä.

- Éj, mié én voj siun ke lähtié, - sanoj hän piäsköjl.

Proščaj, proščaj armas nejčykäjne! - viheldi piäsköi i lähti lendoh
voljal.

Djujmovočka kačahtih hänel jal'geh, i kyynälet valuttih hänel sil'mis,
- jo ylen äjjal rubej suvajmah hän lindujsta.

Tvi-vit, tvi-vit! - kirgaj piäsköj i kadoi vihandah meččäh.

A Djujmovočka jaj hiiren norah. Nygöj hänel élijhes ylen pahoj. Hänel
ni vovse éj annettu valdua, lähtetellä päjväjzen pajstol, a peldo
ymbäri hijren noras kazvoj korgiélojl jariélöjl tähkil i ozuttijhes
Djujmovočkal korbi mečäksi.

I vot yhten kerran tuli vanha mygrä koziččemah Djujmovočkua.

- Nu, nygöj siul pidäy valmistua pridannojt, sanoj staruha-hijri. -
Sié mänet miéhel važnojl gospodinal, i pidäy, čtobì siul olis kajkkié
kylläl.

I Djujmovočkal pidi ynnäh päjvät kezrätä työdä. Staruha-hijri palkaj
nelliä hämähäkkié i hyöyöl i päiväl istuttih hijren noras i kuvottih
kajken mojzié tkanié.

A jarié sogié myträ tuletteli joga ildua gostih i boltajčči sih näh,
čto terväh kezäl tulou loppu, päjväjne hejttäy muan poltannan i se
uuvessah liénöy pehmié i murié. Vot sijd hyö piétäh svuad'ba. No
Djujmovočka ajvin itki i igävöjččih: hän ni vovse éj tahtonut männä
miéhel jariél mygräl.

Joga huondesta päjväjzen nouzul, i joga ildua päjväjzen laskul,
Djujmovočka lähtetteli hijren norkan kynnyksel; tojči tuuli éjsteli
tähkién piälöj i hänel puutuksendeli nähtä palajne golubojda tajvasta.

"Nuj on valgié, kuj on hyvä täs välläl"" duumajčči Djujmovočka i ajvin
mujsteli piäsköjh näh: hänel ylen äjjal himojttas nähtäkseh lindujzen
ke, no piäsköjdä ni kus éj nägynyt: pidäy olla, hän lendeli sié
lojttoi-lojttoi, vihannas mečäs.

I vot tuli sytyzy. Djujmovočkan pridannojt oldih valmehet.

- Nelläi nedalii mändyö rodiéu svuad'ba! - sanoj peldohijri
Djujmovočkal.

No Djujmovočka rubej itkemäh i sanoj, čto éj tahto männä miéhel igävän
alajzen mygrän tuaksi.

- Tyh'jat! - sanoj staruha-hijri - Älä ole uprjuamojna, a to puren
siuda omal valgiél hambahal. Mintäh éj voj olla mygrä siun ukkona! 
Ičelleh koroleval éj ole tämän mojsta mustua barhatnojda turkista kuj
hänel. Da i pogrebat hänel éj tyh'jat olla. Kijtä jumalua tämän ukon 
täh!

Loppuen lopuksi tuli svuad'ba päjvä, i mygrä tuli omua nevestiä
ottamah. Nygöj Djujmovočkal pidäy pereseliékseh myträn norah, éliä
syväs muan al i ni konza éj hän näe énämbia päjväjstä, - mygrä ni
vovse éj anna valdua lähtetellä noras päj. A gorjajzel Djujmovočkal
oli ylen jygié viéravuo ijaksi kaunehen päjväjzen ke. I Djujmovočka
lähti dostalin kerran kačahtamah päjväjzeh.

Lejvät jo oldih kabrastetut peldolojl, i muas päj tuas tötötettih
kujvanuot, palljahat korret. Nejčykkäjne ojkkoj hijrei noras päj
lojtombi i ojendi päjväjzeh päj käet.

- Prošaj, päjväjne, prošaj!

Sijd hän nägi piénen ruskién kukkajzen, sebäj sen i sanoj: Kumardu,
kukkajne mius päj armahal piäsköjhyöl, esli ku nähnet händä!

Tvi-vit', tvi-vit! kerras rubej kuulumah hänen piän piäl.

Djujmovočka nosti sil'mät i nägi piäsköjn, kudama lendi sijriči.
Piäsköj tože nägi nejčykkäjzen i ylen äjjal ihastuj, a Djujmovočka
rubej itkemäh i sanoj piäsköjl, kuj hänel éj himojta männä miéhel
jarién mygrän tuaksi i éliä hänen ke suväs muan al, kunne ni konza éj
pajsta päjväjne.

Jo tulou terväh vilu talvi, - sanoj piäsköj, - i mié lähten-lendoh
lojtoksi-lojtoksi, lämmih mualojh. Tahtot-go miun ke lendiä? Istoje
miul sel'gäh, vaj sivo iččié luembah vyöl, i kus lennämmä siun ke iäre
tuhmas mygräs päj, lennämmä lojtoksi, sinizen meren tuaksi, kus
päjväjne pajstau čomembah, kus on ajvin kezä i kukitah čomat kukat.
Lennämmä miun ke, kuldajne miun! Sié, ved', piästit miun éloh, konza
mié kul'min pimiés, vilus hauvas.

- Muta, muga, mié lennän siun ke! - sanoj Djujmovočka.

Hän istuuduj piäsköjl sel'gäh, ojendi jalgajzet linnun hännän piäl i
lujah sidoj ičen vyöl kajkis suurembah sulgah.

Piäsköj lennähtih pijlenä i lähti lendoh

Pimiélöjs mečis, sinizis merilöjs, i lumel katettulojs mägilöjs
piäliči - Sié oli ylen vilu, i Djujmovočka ynnäh kattavuj lämmih
piäsköjn sulgih i viglahutti vaj piän, čtobì ljubujjakseh čomil
kohtil, kudamis piäliči hejl tuli lendiä.

No vot i lämmät muat! Täs päjväjne pajstoj äjiä énämmäl, tajvas oli
nähtä ylembänä, kuj mejl, a kanavojn i ajdojn luo kiémurdelih ylen
čomajne vihanda vinograda. Mečis kazvettih limonat i appel'sinat,
pahni mirtal i dušistojl mjatal, a dorogoj myöte juoksenieldih
vesselät lapset i tabajltih suurié kir'javié lijppoloj. No piäsköj
lendi ajvin iélleh.

Čoman sinizen jarven rannal, zelenäjzién kidžera puulojn keskes sejzoj
vanha valgié mramornoj dvortsa. Vinograda lozat kiärittih sen
korgiéloj kolonkoj, a ylähänä, katoksen al, oldih lindulojn pezät.
Yhtes nijlöjs i éli piäsköi.

Vot miun nodi! - sanoj piäsköj. - A sié valliče ičelles kajkis čomin
kukkajne alahan, - mié istutan siun sinne i sié rubiét élämäh ylen
hyvin.

Djujmovočka ihastuj i hyväs miéles ločkutti kämmenié vastakkaj.

Alahan viruttih valgiét mramora palajzet, - se langej yhten kolonnan
yläpiä i mureni kolmeksi palaksi, - mramora palojn välilöjs kazvettih
suuret valgiét kukät. Piäsköj laskevuj i pani nejčykkäjzen leviél
lehtel. No mi-bä kumma, kukan čaškajzes istuj pikkarajne ihmine,
valgié i läbinägyja, kuj rovno hän oli stoklajne. Olgupiälöjn tagua
hänel säristih kebiét sijbyöt, a piäs läjkkyj pikkarajne kuldajne
korona. Kazvul hän éj ollut mejan Djujmovočkua suurembi. Tämä oli
él'fién koroli.

Konza piäsköj lendi kukan luo, él'f čijsto pöllästyj: hän oli mojne
pikkarajne, a piäsköj mojne suuri. No hän ylen ajjal ihastuj, konza 
nägi Djujmovočkan, - hän ni konza éj vié nähnyt mojsta čomua tyttöjstä
- hän muah sah kumardijhes tyttöjzel i kyzyj, kuj händä kučutah.

- Djujmovočka, - vastaj tyttöjne.

- Armas Djujmovočka, sanoj él'f, ét-go sié tahto tulla miun mučojksi?

I Djujmovočka kerras soglassijhes

Sillojn joga kukkajzes päj lennettih él'fat i tuodih Djujmovočkal
podarkat. Kajkis parahana podarkana oldih läbinägyjat sijvet, ihan kuj
korendojzil. Net sivottih Djujmovočkal sel'gäh, i hän nygöj saj lendiä
kukas da kukkah. Nygöj oli ihastusta i vesselyttä!

A piäsköj-istuj ylähän, omas pezäjzes, i pajatti pajoloj, kuj vaj
maltoj.

Hän pajatti él'fojl vesselié pajoloj kajken lämmän talven, a konza
vilulojs mualojs tuli kevät, piäsköj rubej kerävymä rodinal.

- Proščaj, proščaj! - čiučetti piäsköj i järilleh lendi lämmis mualojs
päj Danijah. Sié hänel oli pikkarajne pezäjne, juuri ihmizen ikkunan
piäl, kudama ylen hyvin maltoj sanella suarnoi. Piäsköj rasskaži hänel
Djujmovočkah näh, a hänes i myö tijjustimma kajken tämän historijan.

Dijkojt jouččenet

Lojttona-lojttona, sijd muas, kunne mejs päj talveksi lennetäh
piäsköjt, éli koroli. Hänel oli yksitojsta pojgua i yksi tytär, 
kudamua kučuttih Élizaksi. Yksitojsta vellestä-printsua jo käydih
školah; jogahizel hejs ryndähäl losni tiähti, i huruas bokas rämizi
sablja. Printsat kir'jutettih almaza grifelilöjl kuldajzih doskih i
ylen hyvin maltettih lugié - i knijgua myöte i knijgatta, mujstis.
Tiéttäväjne, muga hyvin lugié vojdih vaj tovellizet printsat.  Kuni
printsat opastuttih, hejjan sizär Éliza istuj zirkalo stjoklas luaitul
skamnjajzel i kaččeli knijgua kartinkoin ke, kudama maksoj puolen
korolevstvua.

Da, hyvin élijhes lapsil! No terväh kaj lähti tojzin.

Kuoli hejjan muamo, i koroli naj uuvessah- Muamindama oli vihajne
tiédojniékka i éj ruvennut lapsi rukkié suvajmah. Énzimäjzenä že
päjvänä, konza dvortsas pruazdnujdih korolin svuad'bua, lapset
čuvstvujdih, mittyjne vihajne on hejjan muamindama. Hyö ruvettih
kizuamah gostjajzil i pakittih koroleval pirožnojda i pastettuloj
juablokkoj, čtobì syöttiä omié gostié. No muamindama andoj hejl čuaju
čuaškan prostojda peskuo i sanoj: - Liénöy tejl i täs!

Mäni vié nedäli i muamindama duumajčči piästä iäre Élizas. Hän työndi
kyläh mittyjzil liéne krest'janojl kazvatettavaksi. A sen jal'geh
vihajne muamindama rubej kiélittämäh printsojn piäl korolil i sanoj
muga ajjan i sanoj mojsta pahua, čto koroli éj tahtonut énämbiä i
sil'mis nähtä omié pojkié.

I vot koroleva käski kuččuo printsoj, i konza hyö tuldih lähemmäksi,
hän kirgaj: Anna joga tojne tejs nuuttuu mustaksi voronaksi! Lennäkkiä
iäre dvortsas päj i iče suagua ičel élatus!

No hänel éj lykystänyt suattua loppuh sah oma paha diélo. Printsat
muututtih éj tuhmiksi voronojksi, a čomiksi dijkolojksi jouččeniksi.
Kirrunnan ke hyö lennettih dvortsan ikkunois i lähtiéttih lendämäh
sadulojs i mečis piäliči.

Oli ajgajne huondes, konza yksitojsta joučenda lennettih sijriči
mökis, kudamas magaj vié lujal unel hejjan sizär Éliza. Hyö hätki
lenneltih katoksen piäl, ojennellen omié lämbyié kagloj i räpyttäen
sijvil, no ni ken hejdä éj kuullut i éjga nähnyt. Muga i pidi hejl
lendiä iélleh, oman sizären nägemättä. Yläh-yläh, juuri pil'vih sah
nostih hyö i lennettih suureh, pimiéh meččäh, kudama jatkui juuri
mereh sah.

A Éliza rukka jaj élämäh krest'janskojh mökkizeh. Ynnällizet päjvät
hän élosti vihannal lehtyöl, - tojzié bobié hänel éj ollut; hän puhkaj
lehteh loukkojzen i kaččoj sijd läbi päjväjzeh, - hänes ozuttijhes,
čto hän nägöy omién vellilöjn jasnojt sil'mät.

Päjvät mändih tojne tojzen jal'geh. Ajjojlleh tuuli häjlytteli
rozovoloj tuh'joloj, kudamat kazvettih koin lähel i kyzyj rozal:

- On-go ken-tahto čomembi tejdä?

I rozat, häjlyttäen piälöjl, vastattih:

- Éliza on čomembi mejdä.

I vot jal'gimäj Élizal täydyj vijzitojsta vuotta, i krest'juanat
työttih händä kodih dvortsah. Koroleva nägi, kuj on čoma hänen 
tytärdama, i vié énämmäl éj vojnut Élizua sil'mis nähtä. vihajzel
muamindamal himojtellus muuttua Élizua kuj i hänen vellilöj, dijkojksi
jouččekeksi, no sidä hän éj vojnut luadié: koroli tahtoj nähtä omua
tytärdä.

I vot, ajjoj huondeksel koroleva lähti omah mramornojh
pezeyvyndäkomnattah, kudama oli kai čomennettu kaunehil kovril i
pehmiélöjl piéluksil. Pezokomnatan čupus istuttih kolme löttyö.
Koroleva otti net kädeh i njoppaj. Sen jalgeh hän sanoj énzimäjzel
lötöl:

- Konza Éliza tulou pezeyvyndä komnattah, istoje hänen piän piäl, -
anna hän liénöy mojne že gluupoj i lajska, kuj sié. 

- Tojzel lötöl korolevna sanoj:

- A sié hyppiä Élizan očal, anna hän liénöy mojne tuhma, kuj sié.
Silloj i rodnoj tuatto händä éj tunnusta.

- Nu, a sié viére hänen syväjmen piäl! - čuhkaj koroleva kolmannel
lötöl. - Anna hän liénöy vihajne, čtobì ni ken händä éj suvajččis.

I koroleva lykkäj lötöt valgiéh vedeh. Vezi kerras tuli vihannaksi i
mutakoksi. Koroleva kuččuj Élizan, jaksatti hänen i käski hänel männä 
vedeh. Kuj vaj Éliza mäni vedeh, yksi löttö hyppäj hänen piälakal,
tojne očal, a kolmas ryndähil. No Éliza daže éj ni dogadinnut sidä.  A
kolme löttyö, Élizah koskettahuo muututtih kolmeksi ruskiéksi makaksi.
I éliza lähti vees päj mojzena že čomana kuj i vedeh männes.

Silloj vihajne koroleva hiéroj Élizua gretskojn orehan sokal i Éliza
tuli čijsto mustaksi. A sen jal'teh muamindama vojdeli hänen rožan
pahal tulijal mualil i segojtti hänen čomat tukat. Nygöj ni ken éj
vojnut tuta Élizua, daže tuatto, kačahtahuo häneh, pöllästyi i sanoi,
čto tämä éj ole hänen tytär. Ni ken éj tunnustanut Élizua. Vaj vanha
čiepis olija kojra luaskavan haukunnan ke yrrästih hänen luo, da
piäskojt, kudamié hän puaksuh syötti lejbä palajzil, pajateldih hänel
omié pajojzié. No ken-ba rubiéu obraščajmah vnimanijua žijvatta
rukkih.

Äjjal rubej itkemäh Éliza i pejtoči lähti dvortsas päj. Ynnällizen
päjvän hän käveli peldoloj i suoloj myöte, tahtoen piästä meččöh. 
Éliza i iče hyvin éj tiédänyt, kunne hänel pidäy männä. Hän ajvin
duumajčči vellilöjh näh, kudamié vihajne muamindama tože ajoj rodnojs 
kois päj. Éliza rešši éččié hejdä kajkkiél, kuni éj löyvä.

Konza Éliza piäzi meččäh sah jo liéni yö, i nejčykkäjne rukka vovse
yöksyj dorogas. Hän laskevuj pehmiél sammalel. A piän pani kannol. 
Meččä oli tyyni i lämmin. Suat Ivanovskoloj madojzié, kuj rovno
vihannat tuluot, laskiettih hejnikös, a konza Éliza kosketti käel
tuh'ikkuo, mittyjzet-liéne läpettäjat pöröjt kirvottih lehtilöjs
tiähti vihmana.

Kajken yön Éliza nägi unis vellilöj: kajkin hyö tuas oldih lapsina,
yhtes élostettih, kir'jutettih almaza griflelilöjl kuldajzil doskil i
kačeldih čomua knijgua kartinojn ke, kudamas oli annettu puoli
korolevstvua. Kartinkat knijgas oldih élavät: linnut pajatettih, a
ihmizet hypittih knijgan stranitsojs i paistih Élizan i hänen 
vellilöjn ne; no kuj vaj Éliza kiändi straničan, ihmizet hypättih
järilleh, - muuten kartinkojs olis putanitsa tullut.

Konza Éliza havačuj, päjväjne oli jo ylähänä; hän daže éj vojnut hyvin
nähtä sidä sagiélojn lehti puulojn tagua. Vaj érähiči päjvän sugahat 
tungeuvuttih varbojs läbi i juoksenneldih kuldajzina janölöjnä nurmié
myöte. Éj lojttona kuuluj ojajzen čurčetus. Éliza mäni ojajzen luo i
kygristäj sen piäl. Vezi ojajzes oli puhtas i valgié. Esli vaj tuuli
éj lijkuttajs puulojn oksié i tuh'joloj, olis vojnut duumajja, čto i 
puut i tuh'jot ollah risujdu ojajzen poh'jah, muga hyvin nägyj nijlöjn
kuvahaine tyynes vees.

Éliza nägi vees oman rožan i ylen äjjal pöllästyj, - mojne se oli
musta i tuhma. No vot hän otti käel vettä, pezi sil'mät i očan i roža
hänel tuas liéni valgiéksi, kuj énnen. Silloj Éliza jaksavuj i
hejttävyj viluh puhtahah ojajzeh. Vezi kerras pezi hänes gretskojn
orehan sokat i pahal tulijan mualin, kudamal muamindama vojdi Élizan.

Sen jal'geh Éliza suoriuduj, palmikojčči kassojh omat pitkät tukat i
lähti iélleh meččiä myöte, tiédämättä kunne. Dorogua myöte matkates 
hän nägi dijkojn jablonjan, kudaman oksat riputtih alah juoblokojn
pajnosta. Éliza söj juablokkua, pani tuvet oksié vaste savakkojzis i 
lähti iélleh. Terväh hän mäni kajkis sagiémbah meččäh. Ni yksi
lindujne éj lendänyt vié tänne, ni yksi päjväjzen suvas éj tungevunnut
segavunnujzis oksis läbi. Korgiét puun rungot sejzottih tojne tojzes
kijni, kuj rovno parzi sejnät. Ymbäri oli muga tyyni, čto Éliza kuuli
omat askelet, kuuli joga kujvan lehten račkehen, kudamat puututtih
hänen jallojn al. Ni konza vié Éliza éj ollut nengojzes rigejkös.

Yöl oli juuri pimié, daže svetljačkat éj svetitty sammales. Éliza
viruttihes nurmel i ujnoj.

Ajjoj huondeksel hän lähti iélleh i vdrug hänel tuli vastah staruhajne
mar'ja korzinan ke; staruha andoj tytöl kobrajzel mar'jua, a Éliza
kyzyj hänel, éj-go matkattu täs meččiä myöte, yksitojsta printsua.

- Éj, - sanoj staruha: - printsoj mié én ole nähnyt, égläj mié näjn
tiä jovel yksitosta joučenda kuldajzis koronojs.

I staruha vejatti Élizan jurkän mäen luo, kudaman al virdaj jogi.
Éliza prostivuj staruhan ke i lähti joven randua myöte.

Hätken astuj Éliza, i vdrug hänen iés avauduj suuri-suuri meri. Ni
yhtä pur'ehta éj nägynyt merel, ni yhtä venehyttä éj ollut lähil.
Éliza istuuduj kivel juuri rannal i rubej duumajmah: midä-ba hänel
luadié, kunne männä iélleh?

Élizan jallojn luo läiskähteldihes meren allot, net kannettih ičen ke
pikkarajzié kivyjzié. Vezi kulutti kivilöjn terävät reunat, i net
oldih sovsem siliét i pyöriét.

I nejčykkäjne duumajčči: "Min verda truudua pidäy, čtobì luja kivi
luadié siliéksi i pyöriéksi. A vezi luadiu sen... Meri väzymättä i
tirpaen viérettäy omié aldoloj i vojttau kajkis luemmat kivet. 
Passibo tejl sijd čto työ opastitta miuda valgiét raviét allot! Mié
rubién, kuj työ, väzymättä truudimahes. Syväjn sanou miul, čto
konza-tahto työ viéttä miun armahién vellilöjn luo!"

Vezi rannal, kujvién vezi hejnién keskes Éliza löydi yksitosta
valgiéda jouččenen sulgua. Sullis vié losnittih kaste vaj liéne kyynel
pizaret ken tiédäy? Ymbäri oli kaj tyh'ja, no Éliza éj čuvstvujnnut
iččié yksinäjzenä. Hän kaččoj mereh i éj vojnut kylläl kaččuokseh.

Vot éjstyy tajvahal suuri musta pil'vi, tuuli ravenou, i meri tože
mustenou, aldojlou i bauhuou. No pil'vi projdiu, tajvasta myöte
matkatah rozovojt pil'vet, tuulda jo éj ole, i meri on tyyni. Nygöj se
on rozan lepestkan nägöjne... Ajjojtellen tulettelou se vihannaksi,
ajjojtellen valgiéksi. No hot' kuj tyyni olis vozduhas i hot' kuj
spokojno olis meri, rannal ajvin šumitah allot ajvin tunduu kebié veen
lijkahtelemine, - vezi hilljakkajzeh nouzettelou, kuj rovno maguajan 
lapsen rinda.

Konza päjväjne rubej lähenemäh laskuh, Éliza nägi dijkoloj jouččenié.
Kuj pitka valgié lenta lennettih hyö tojne tojzen jal'teh. Hejdä oli
yksitojsta. Joga jouččenen piäs läjkkyj pikkarajne kuldajne korona. -
Éliza mäni obrìvan luo i pejttyj tuh'jolojh. Jouččenet hejtyttih éj
lojtoksi hänes i ruvettih viuhkuttamah omil suuril valgiélojl sijvil.

Sil samajzel minutal päjväjne pejttyj veen al, - i vdrug - jouččenis
päj langettih hejjan valgiét sullat, i jo éj yksitojsta joučenda
sejzonut Élizan iés, a yksitojsta čomua printsua. Éliza lujah kirgaj -
hän kerras tunnusti omat vellet, hotja nämién pitkién vuozién
projdihuo hyö oldih ylen äjjal muututtu. Éliza juoksi hejl kaglah i
rubej hejdä nimittämäh kajkkié nimelleh. Vellet ylen äjjal ihastuttih
sen täh, čto löyvettih sizär, kudama oli kazvanut i tullut mojzeksi
čomaksi. Éliza i hänen vellet nagrettih i itkiéttih, a sen jal'geh hyö
rasskažittih tojne tojzel kajkkeh näh midä hejjan ke sluččijhes.

Kajkis vanhin printsa sanoj Élizal:

- Myö lendelemmä dijkolojna jouččenina kogo päjvän, päjväjzen nouzus
päjväjzen laskuh sah. Konza ku päjväjne laskeuduu, myö muutumma 
uuvessah ihmiziksi. I vot päjväjzen lasku-čuasuh sah myö kijrehtämmä
laskeuduo muah. Esli ku muo muuttujzima ihmiziksi sih ajgah, konza
lennämmä ylähän pil'vién al, myö kerras langiézimma muah i
murenizimma. Myö émmä tiä élä. Lojttona-lojttona meren tagua on mojne
že čoma mua, kuj tämä. Vot sié-se myö i élämmä No doroga sinne on
pitkä, pidäy lendiä kajkes meres piäliči, a matkal éj ole ni yhtä
suarda, kus myö vojzimma viéttiä yön. aj keskel merdä on yksinäjne
korgié utjosa. No se sn mojne, piéni, čto myö vojmma sejzuo sil vaj
lujah liččavuen tojne tojsta vaste. Konza meri bauhuau, allon
pizaraizet lennetäh mejan piälöjs piäliči, no yksi kaj, esli ku éj
olis sijd utjossua, mejl ni konza éj puuttujs olla mejjan rodnoil
mual; meri on levié, - myö émmä voj lendiä sijd piäliči päjväjzen
nouzus päjväjzen laskuh sah. Vaj kaksi kerdua vuuves, kajkis
pitkembinä päjvinä, mejjan sijvet vojjah kandua mejdä meres piäliči. I
vot myö lennämmä tänne - i élämmä tiä yksitojsta päjviä. Myö 
lennämmä tämän suuren mečän piäl i kačomma dvordua, kus myö rodivujmma
i viétimmä lapsestus ajjan. Se hyvin nägyy tiä päj. Tiä joga puu mejl
ozutahes rodnojksi. Vihandoj nurmiloj myöte juoksennellah dijkojt
hevot, kudamié myö näjmä vié lapsestaessa, a hijlen poltajat pajatetah
nijdä samajzié pajoloj, kudamié myö kuulimma, konza élimmä vié rodnojs
dvortsas. Täs on mejjan rodina, tänne vedäy mejdä kajkel syväjmel, i
tiä se myö löyvimmä siun, kuldajne, kallis sizäryt.  Täl kerdua myö
olimma tiä jo yheksä päjviä.  Kahten päjvän peräs mejl pidäy lendiä
jarilleh meren tuaksi, čomah. no viérahah muah. Kuj-ba myö vojzimma
ottua siuda ičen ke? Mejl éj ole ni korablié ni venehtä.

- O, esli kui miz vojzin piästiä tejdä tiédovojnnas! - sanoj vellil
Éliza.

Muga hyö paistih počti kaj yö i ujnottih vaste päjvän valgenendua
vaste.

Éliza havačuj jouččenién sijbién šumus. Vellet tuas tuldih lindulojksi
i lennettih rodnojh meččäh. Vaj yksi joučen jaj rannal Élizan ke. Se
oli kajkis nuorin vellilöjs. Joučen pani oman piän hänen polvién 
piäl, a Éliza silitti i šiébloj hänel sulgajzié.  Ynnällizen päjvän
hyö mänetettih kahtej, a éhtäksi lennettih kymmene joučenda, i, konza
päjväjne laskevuj, hyö uuvessah muututtih printsojksi.

Huomena mejl pidäy lendiä tiä päj, i émmä ruohti tulla jarilleh énnen
tuliéda vuotta - sanoj Élizal vanhin velli, - no myö émmä jatä siuda
tänne. Lennämmä - yhtes! Mié yksin yskäs voin kandua siun poikki
kaikes mečäs, - ga neuželi myö kajkin yksitojsta mejjän sijvil émmä
voj kandua siuda meres piäličči?

- Da, ottakkua miuda iččes ke! - sanoj Éliza.

Kaj yö hyö kuvottih verkuo sitkiés pajun kuores i ruohos. Verko liéni
suuri i luja. I vellet pandih sih Éliza. I vot päjväjzen nouzul
kymmene joučenda temmattih verko njokil i lennettih pil'vilöjn al.
Éliza magaj verkos magiél unel. A čtobì päjväjzen sugahat éj 
nostatéttajs händä, yhtestojsta joučen lendi hänen piän piäl, vardejen
päjväjzes Élizan rožua omil leviélöjl sijvil.

Jouččenet oldih jo lojttona muas päj konza Éliza havačuj unes, i hänel
ozuttihes, čto hän nägöy unda tovestah, muga stranno oli hänel lendiä
vozduhas. Hänen rinnal oli varba kypsynyjzién mar'jojn ke i pučka
magiéloj koreškajzié, - net keräj i pani Élizan viéreh kajkis nuorin
velli, i Éliza muhahtih hänel, - hän arbaj, čto se nuorin velli lendi
Élizan piäl i vardejčči händä päjväjzes omil sijbilöjl.

Ylahän, juuri pil'vién al lennettih vellet i sizär, i énzimäjne
korabli, kudamua hyö nähtih merel, ozuttihes hejl vettä myöte 
ujdajana kajojna.

Jouččenet lennettih muga kijrehesti, kuj lennetäh vanneh piššalis
piästetyt strelat, no yksikaj éj muga raviéh, kuj ajvin. Ved' täl
kerdua hyö kannettih sizärdä. Päjvä rubej lähenemäh ildah, i nouzi
paha siä. Éliza varavos kačoj, kačoj, kuj päjväjne laskeuduj ajvin
alemba i alemba, a yksinäjsta meren utjosua ajvin éj nägynyt. I vot
Élizal ozuttih, čto jouččenet jo sovsem väzyttih i jugiésti 
lekutettih sijbilöjl. Laskeuduu päjväjne, hänen vellet lennos muututah
ihmiziksi,langetah mereh i upotah. I Éliza liénöy täl viäräniékkana.

Läheni musta pil'vi, raviét tuulen viéhkurit predvešajdih siädä,
raviéh iski tulda. Élizan syväjn rubej tykkämöh. Päjväjne počti e
koski vettä. Vdrug jouččenet ylen raviéh pajnuttih alah. Élizal
ozuttihes, čto hyö langetah. No éj, hyö vié lennettih. I vot, konza
päjväjne jo puolilleh mäni veen tuaksi, Éliza alahän nägi utjosan. Se
oli ylen pikkarajne, éj suurembi tjulenié, kudama on nostanut piän
vees. Euččenet polgiéttih utjosan kivil sil minutal, konza ilmas
sammuj päjväjzen jal'gimäjne suvas. Éliza nägi ymbäri ičes vellilöj,
kudamat sejzottih käzikkäj; hyö odva sijojtuttih pikkarajzel utjosal.
Meri ylen äjjal löj kivilöj vaste i valatti vellilöj i Élizua
ynnällizel pizarehin vihmal. Tajvas valgojli tulen iskus, i joga
minuttua jurizi jury, no sizär i vellet piétyttih käzis i rohkennettih
tojne tojsta luaskavojl sanojl.

Zorjal siä vagavuj, i myös liéni kajos i tyyni. Kuj vaj nouzi
päjväjne, vellet Élizan ke lähtiéttih lendämah iélleh. Meri vié
aldojli, i hyö nähtih ylähän päj, kuj ujdi valgié vuahti, ihan kuj
millionat jouččenet, muzavan-zelenäjstä vettä myöte. 

Konza päjväjne nouzi ylembä, Éliza vdrug, nägi lojttuo suuren zamkan,
kudama oli okružittu kebiélöjl, ihan kuj vozdušnolojl galerejojl; 
alahana zamkan sejnién al, häjlyttih pal'mat i kazvettih ylen čomat
kukat.

Éliza kyzyj, tuo-go on se mua, kunne hyö i lennetäh, no jouččenet
punallettih piälojl: tämä oli vaj prizračnoj, ilmajzen ijan vajhtelija
Fata-Mortanan pil'vine zamka. Éliza myös kačahti lojttohuoh, no zamkua
jo éj ollut. Sié, kus énne oli zamka, nostih korgiét mäet, kudamil 
kazvoj sagié meččä. Juuri mägilöjn piälakojl läjmi lumi i
nepristupnolojn skalojn välis laskeuvuttih läbinägyjät jiä palat.

Vdrug mäet muututtih ynnällizeksi korablilojn flotilijaksi; Éliza
rubej tarkembah kaččomah i nägi, čto tamä on prosto veen piäl nouzi
meri tumana.

No vot, jal'gimäj ozuttih se i tovelline mua. Sié, rannal
levittäyvyttih vihannat pellot, mustotettih kedrovojt mečät, a lojttuo
nävyttih suuret linnat i korgiét zamkat.  Päjväjzen laskuh sah oli vié
äjja ajgua, a Éliza jo istuj skalal syvän peščeran, iés. Peščeran
sejnié myöte vilistih nežno vihannat kazvokset, kuj rovno vìšivojdut
zelenäjzet kovrat. Tämä oli hänen vellilöjn-jouččenién čoma kodi.

- Kačomma, midä sié näet unis tänäyön, - sanoj nuorin velli i vej
Élizan hänen omah magavo komnattah.

- Ah, esli ku mié nägizin unis, kuj piästiä tejdä tiédovojnnas! -
sanoj Éliza i ummisti sil'mät.

I vot, hänel ozuttijhes, čto hän lendäy korgiél-korgiél sih zamkah,
kudamua hän nägi meren piäl. A zamkas hänel vastah tulou 
Fata-Morganan Feja. Fata-Morgana on valgié i čoma, no samah že ajgah
udivitel'no pohodiu sih akkah, kudama Élizal andoj mečäs mar'jua i
rasskaži jouččenih näh kuldaizis koronois.

- Siun vellilöj voj piästiä, sanoj Fata Morgana, no täydyy-go siul
mužestvua i lujutta? Vezi on pehmiémbi siun nežnoloj käzié, i yksikaj
se luadiu kivet siliélöjksi i pyöriélöjksi, no vezi éj čuvstvujče
kibuo, kudamua ruvetah čuvstvujmah siun sormet; veel éj ole syväjndä, 
kudama tukkuvuu varavolojs i muolkkavuksis, kuj siun syväjn. Näet,
miun käzis on čijlahajne.  Tämän mojne že čijlahajne kazvau tiä
peščeran ymbäri. I vaj se, da vié se čijlahajne, kudama kazvau
kalmuzin mual, vojbi siul pätä. Kisko čijlahajsta, hotja käet siun
ynnäh pejtytäh rokkolojl; sen jal'geh pehmitä jallojl i puno sijd
pitkät nijtit. Nijs nijttilöjs kuvo yksitojsta pajdua pitkién 
hiémualojn ke i, konza net liétäh valmehet, lykkiä ne jouččenién piäl.
Čut' vaj pajjat kosketutah hejjan sulgih, tiédovojnda häviéy. No
mujsta, čto sijd minutas, kuj sié zavodit oman ruavon, i sih sah, kuni
ét lope sidä, siul éi sua paista ni yhtä sanua, hot' siun ruado
kestäjs ynnällizié vuozié. Énzimäjne že sana, kudaman piästät kiéles,
pystäy siun vellilöjn syväjmet, kuj kinžalal. Hejjan éländä i surma on
siun käzis! Mujsta že kaj tämä!

I Fata-Morgana kosketti Élizan kättä poltajal čijlahajzel. Éliza
čuvstvujčči kivun kuj poltannas i havačuj. Oli jo valgié päjvä. Juuri
Élizan postelin luo viruj érähié čijlahajzié, juuri-juuri kuj se,
kudamua hän nägi unis. Silloj Éliza lähti peščeras i rubej ruadamah.

Omil nežnolojl käzil kiskoj hän vihajsta, poltajua čijlahajsta i hänen
sormet pejtyttih suuril rokkolojl, no hän ihastuksis kesti kivun vaj
kuj piästiä armahié vellilöj! Hän kiskoj ynnällizen yskän čijlahajsta
sen jal'geh pehmendi net palljahil jallojl i rubej punomah pitkié
zelenäjzié nijttilöj. Konza päjväjne laskeuduj, peščerah lennettih
vellet. Hyö ruvettih kyzelemah sizarel sijd, midä hän ruadoj, kuni
hejdä éj ollut. No Éliza éj vastannut hejl ni sanua. Vellet ylen äjjal
pöllästyttih, nähtyö, čto hejjan sizar liéni kiélettömäksi.

"Tämä on vihajzen muamindaman uuzi tiédovojnda", duumajdih hyö, no,
kačahtahuo Élizan käzih, kudamat oldih rokkolojs, éllennettih, čto hän
liéni miélettömaksi hejjan piästännän periä. Kajkis nuorin vellilöjs
rubej itkemäh; kyynelet hänen valuttih Élizan käzil, i sih kohtah,
kudamah langej kyynel, kavottih poltajat rokot, vagauduj kibu.

Yön Éliza viétti oman ruavon tagua; huogavundah näh hän éj ni
duumajnnut, - hän duumajčči vaj sih näh, kuj teriämbäh vojs piästiä
omat armahat vellet.  Kajken tojzen päjvän, kuni jouččenet lenneldih,
hän oli yksinäh, no ni konza vié éj muga raviéh männyt ajga. Vot jo
yksi pajda oli valmis, i nejčykkäjne rubej luadimah tojsta. Vdrug
mägilöjs rubej kuulumah ohotnikojn torvilojn iäni. Éliza pöllästyj.
Iänet ajvin lähettih, sen jal'teh kuuluj kojran haukunda. 
Nejčykkäjne pejttyj pešerah, sidoj kaj kiskotut čijlahajzet pučkah i
istuuduj sen rinnal.

Sil samal minutal tuh'jolojs päj hyppäj suuri kojra, sen jal'teh tojne
i kolmas. Kojrat äjjal haukuttih i juoksenneltih iélleh i jarilleh.
Terväh pešeran luo keräyvyttih kaj ohotnikat.  Kajkis čomin hejs oli
sen muan koroli; hän läheni Élizah. Ni konza hän vié éj nähnyt mojsta
krasavitsua!

- Kuj sié puutujt tänne, čomajne lapsut? - kyzyj koroli, no Éliza vaj
punaldi piäl, - hän, ved', éj ruohtinut paista: esli hän olis sanonut
hot' yhten sanan, hänen vellet olis kuoltu. Omat käet Éliza pejtti
perednikan al, čtobì koroli éj nägis rokkoloj i rijbavuksié.

- Lähtemmä miun ke! - sanoj koroli - tänne siul éj sua jiähä! Esli sié
ollet mojne že dobroj, kuj olet čoma, mié suoritan siun šulkuh i
barhattah. Panen siun piäh kuldajzen koronan, i sié rubiét élämäh
miun velikolepnojs dvortsas.

I hän istutti Éliza k sadulih ičen édeh.

Éliza itki i katkoj kazié, no koroli sanoj:

-Mié tahton vaj siun ozua. Konza-tahto sié iče blagodarit miuda!

I hän vedi Élizan mägilöjs piäliči, a ohotnikat aettih jal'geh.

Éhtä puoleh hejjan édeh ozuttih velikolepnoj korolin stolitsa,
dvortsojn i bašnjojn ke, i koroli vej Élizan omah dvortsah; korgiélojs
mramornojlojs pokojojs čurčetettih fontanat, a sejnät i laet oldih
risujdu čomil kartinkojl. No Éliza ni mih éj kaččonut, hän itki i
igävöjčči. Služankat suoritettih händä korolevskolojh sobih, hänen 
tukkih pletittih žemčužnojt rihmat i hänen poltettulojh sormih pandih
hojkat perčatkat.

Bohatojs sovis Éliza oli mojne čoma, čto kaj dvora kumardelijhes hänen
iés, koroli nimitti händä omaksi nevestaksi. No korolevskoj episkoppa
punaldi piäl i rubej šupettamah korolil, čto kiéletöj krasavitsa, voj
olla, on meččä tiédojniékka, hän on tiédovojnnut korolin syväjmen.

Koroli éj ruvennut händä kuundelemah, a andoj znuakan muzìkantojl,
käski kuččuo kajkis parembié tantsovščikoj i kandua stolah kallehié
syömizié, a iče vejatti Élizan hyväl tulijojs sadulojs läbi
velikolepnolojh pokojojh. No Éliza éndizelleh oli atkalana i
nečal'nojna.  Silloj koroli avaj uksen Élizan spal'njan rinnal olijah
pikkarajzeh komnattah. Kaj komnatta oli riputeltu zelenäjzil kovril i
mujstutti meččä peščerua, mis koroli löydi Élizan. Lattiél viruj 
pučka čijlahajsta, a laes rippuj Élizan kuvottu pajda. Kaj nämä, kuj
dikovinkan, otti ičen ke mečäs päj yksi ohotnikojs.

- Täs sié vojt mujstella omua éndistä élandä sijua! - sanoj koroli, -
A vot i ruado siun. Vojbi olla, sié tahtot érähiči razvlekkiäkseh
kajken siuda okružajuščojn pìšnostin keskes mujstelemizil éndizeh
éländäh näh.

Nähtyö oman čijlahajzen i kuvotun pajjan, Éliza vesseläh muhahtih i
njoppaj korolin kättä, a koroli liččaj händä omua rynnästä vaste.

Episkoppa jatkoj šupettua korolil pahoj sanondoj, no net éj mändy
korolin syväjmeh sah. Tojzena päjvänä piéttih svuad'ba.  Episkopal
ičelleh pidi panna nevestän piäh korona; vihas hän sijrdi Élizan očal
kajjan kuldajzen vannehen muga lujah; čto jogahizel olis ollut kibié,
no Éliza daže éj dogadinnut sidä.

Hän ajvin duumajčči omih armahih vellilöjh näh. Hänen huulet
éndizelleh oldih puristuttu yhteh, ni yhtä sanua éj lendänyt nijs, sen
sijah hänen sil'mis losni palava suvajčus hyväh čomah korolih, kudama
luadi kaj, čtobí vaj ihastuttua Élizua. Päjvä päjviä Éliza rubej
suvajččemah händä ajvin énämmäl i énämmäl.  O, esli kuj hän vojs
rasskažié omih stradanijojh näh! No hänel pidi olla vajkkani, kuni éj
lopeta omua ruaduo. Yölöjl hän hilljakkajzeh mäni omah pejtto
komnattah, kudama pohodi peščerah, i kudoj sié yhten pajjan tojzen
jal'geh. Jo kuuzi pajdua oldih valmehet, no konza hän rubej
sejččemettä kudomah, sijd nägi, čto čijlahajsta hänel énämbiä éj ole.

Éliza tiézi, čto vojbi löydiä mojsta čijlahajsta kalmuzin mual. I vot
yöl hän hilljakkajzeh lähti dvortsas päj.

Hänen syväjn puristuj varavos, konza hän astuj kuudamo yönä kalmuzin
mual sadun pitkié allejoj myöte, a sen jal'teh tyh'ié uuliččoj myöte.

Kalmuzin mual Éliza kiskaj čijlahajsta i tuli jarilleh kodih.

Vaj yksi ihmine éj muannut sinä yönä i nägi Élizan. Se oli episkoppa.

Huondensel episkoppa tuli korolin luo i rasskaži hänel sih näh, midä
hän nägi tänä yönä.

- Aja iäre händä, koroli, hän on vihajne tiédojniékka! - šupetti
episkoppa.

- Éj ole tozi, Éliza on vijatoj! - vastaj koroli, no yksikaj somnenija
jaj hänen syväjmeh.

Yöl koroli vaj hejttih, čto maguau. I vot, hän nägi, čto Éliza nouzi i
kadoj spal'nas. Tojzina yölöjnä povtoriuduj se že samajne; koroli éj
muannut i nägi, kuj Éliza kadoj omah peitto komnattah.

Koroli liéni ajvin atkalammaksi i atkalammaksi.  Éliza nägi tämän, no
éj éllendänyt, mil éj ole dovol'noj koroli. Hänen syväjn tuskaj
varavon i žiälivön valdua vellilöjh; hänen korolevskojl plat'jal
valuttih katkerat kyynélet, kudamat losnittih kuj almazat, a ihmizet,
kudamat nähtih hänen bohatat sovat, zavidujttih häkel. No
terväh-terväh tulou loppu hänen ruavol. Jo kymmene pajdua oli
valmista, no yhtendehtojsta myös éj täydynyt čijlahajsta. Vié kerda,
jal'timäjne kerda, pidi lähtié kalmuzin mual i kiskuo érähié 
pučkajzié čijlahajsta. Hän užasan ke duumajčči tyh'ih kalmuzin muah
näh i yksikai rešši männä sinne.

Yöl Éliza myös lähti pejtoči dvortsas päj, no koroli i episkoppa
kačottih hänel jal'geh, i hyö nähtih, kuj Éliza pejttyj kalmuzin muan
ajjan tuaksi. Midä vojbi ruadua koroleva yöl kalmuzin mual.

- Nygöj sié iče näet, čto hän on vihajne tiédojniékka. - sanoj
episkoppa i triébujčči, čtobì Éliza poltettajs tuli rojvos. I korolil
pidi soglassiuduo.

Éliza istutettih pimiéh, mär'gäh muan alajzeh kuoppah raudajzién
rešotkojn ke ikkunojs, kudamih vingunnan ke riuhtojhes tuuli. Hänel
lykättih yskä čijlahajzié, kudaman hän kiskoj kalmuzin mual. Tämä
poltaja čijlahajne oli Élizan piäluksena, a hänen kuvotut kovat pajjat
postelina. No ni midä muuda Élizal éj ni pidänyt. Hän uuvessah rubej
ruadamah.

Éhtäl rešotkojn luo kuuluj jouččenién sijbilöjn šumu. Tämä kajkis
nuorin velleksis löydi oman sizären, i Éliza ylen äjjal rubej itkemäh
ihastuksis, hotja i tiézi, čto hänel jaj éliä kajkkiédah vaj yksi yö.
Sen sijah hänen ruado läheni loppuh, i vellet oldih sijd!

Kajken yön kudoj Éliza jal'timasta pajdua. Hijret, kudamat
juoksennelgih muan alajsta kuopan latetta myöte, žiälivöjdih händä, i
čtobì hot' vähäine abuttua, hänel, ruvettih keriamäh i tuomah hänen
jallojn luo lykittylöj čijlahajzié, a drozda, istuja rešotkahizen
ikkunan tagua, vesellytti händä omal vesseläl pajojzel.

Huondes zorjajzel, vähäjstä énne päjväjzen nouzuo, dvortsan veräjn luo
tuli yksitojsta Élizan vellié i triébujdih, čtobì hejdä piästettäs
korolin luo. Hejl vastattih, čto sidä éj voj luadié: koroli vié magaj,
i ni ken éj ruohtinut händä nostattua. No hyö éj lähtiétty iäre i
jatkettih kyzyndiä. Koroli kuuli kenen-liéne iänet i kačahti ikkunah,
čtobì tijjustua, mis on diélo. No sil minutal päjväjne nouzi, i Élizan
vellet kavottih. Koroli nägi vaj, kuj dvortsan piäl lennettih
yksitojsta dijkojda jouččenda.

Rahvas joukkolojn matkattih linnan tuaksi kaččomah korolevan kaznié.
Kliäččä kulujzet veettih telegiä, kudamas istuj Éliza; Élizan piäl
pandih räččinä jariés paltinas; hänen čomat, pitkät tukat oldih
levitetty olgupialöj myöte, a hänen roža oli valgié kuj lumi. Daže
dorogal kazninda pajkal matkates hän éj hejtellyt omis käzis ruaduo:
kymmene pajdua viruttih hänel jallojs juuri valmehina,
yhtennettätojsta hän jatkoj kuduo.

Kačokkua ved'mah! - kirruttih joukos. - Hän éj éruo omién tiédovojnda
štuukojn ke! Niskomma vaj hänel da revitämmä palajziksi!

Kenen-liéne käet jo ojennuttih telegäh päj, čtobì kiskuo Élizal
vihanda pajda, no vdrug lennettih yksitojsta joučenda. Hyö 
istuuvuttih telegän reunoil i lujah ruvettih lyömäh omil suuril
sijbilöjl. Pöllästynyt rahvas levittih bokkié myöte.

- Valgiét jouččenet lennettih tajvahas päj! Hän éj ole viärä! -
šupetettih monet, no éj ruohtittu sidä sanuo iänehes.

I vot palačča jo tembaj Élizan käés, no hän terväh viskaj jouččenién
piäl vihannat pajjat i juuri vaj pajjat kosketuttih hejän sulgih, kaj
yksitojsta joučenda muututtih krasavitsojksi-printsojksi. Vaj kajkis
nuoremmal huruan käen sijah jaj jouččenen sijbi: Éliza éj éhtinyt
kuduo hiémuada kajkis jal'gimajzeh paidah.

- Nygöj mié vojn paista! - sanoj Éliza.

- Mié én ole viärä!

I rahvas, nähtyö kajken diélon, midä sluččiihes, kumarruttih hänen iés
i ruvettih kijttämäh händä, no Éliza čuvstviétta sorduj vellilöjn
njoppavuksih.  Häi oli muga muokkavunnut varavos i kivus.

- Da hän éj ole viärä! - sakoj kajkis vanhin printsa, i rasskaži kaj,
kui oli. A kuni hän sanoj, sil ajgua, vozduhah levij hyvä duuhu, kuj
budto millionas rozas; tämä joga roivos olija čurka työndi muah omat
juuret i rostnat, i vot sih sijah, mis tahtottih poltua Élizua, kazvoj
korgié vihanda tuh'ikko, kaj kazvahtannut ruskiélojl rozil. A juuri
tuh'ikon ladvajzes losni, kuj tiähti, ylen-valgié kukkajne. Koroli
katkaj sen, i pani Élizan ryndähil i Éliza havačuj.

Sijd kaj kellot linnas ruvettih zvonimah ičekseh, linnut lennettih
ynnällizin parvilojn, i dvortsan luo rubej mänemäh mojne ozakas 
šestvija, mittujsta éj ni konza vié nähnyt ni yksi koroli!