Kolme počista Lapšin literaturan izdatel'stva Val'teran Disnejan teksta i risunkat Kiändi P. Smirnov Doškol'nikoilla i pienemmillä lapšilla varoin Anglijskoi šuarna kolmeh poččizih näh, kumbazet stroittih iččiellä kodizie i spasaiččiečettih harmuašta hukašta. 2000 ekz. Poligrafkniga, Moskva, 1938 э->é ы->y я->ja й->j ю->ju ÿ->y --------------------------------------------------------------------- Kolme počista Élettih iéllä -- éliässeh ilmalla kolme počistja. Kolme velleštä. Kajkin yhen muozet kažvuon, kruvglojzet, rozovojzet, yhen muozinke nagrattavinke händäzinke. Daže tojne tojzen nimet hejlä pohodittyh. Poččizié kučuttih: Nif-Nif, Nuf-Nuf i Naf-Naf. Élettih hyö mečäššä, lämbiéčettih päjväzeššä, keriäl'dih tammen oriéhojda. Näin projdi kežä. No ka tuli šygyžy. Päjväne jo éj ših rukah vägövälvdi pajstan, harmuat hatakot éjsteliečettih kelljitynnyön mečän piällä, vijkon éj kujvettu lätäköt. Ajga mejlä duvmajja talveh näh, -- šano kujn-ollov jalgevdun ajvojn huomnekšella, Naf-Naf omilla vellilöjllä. - Miä ynnäh šäräjan vilušta. Myö vojčemma prostudiéčié. Davajgua stroimma iččiéllä kolmešta komnatašta koin i rubiémma élämäh yheššäjo, yhen lämbimän katokšen alla. No hänen vellilöjllä éj tahottan tartuo ruadoh. Ajiä parembi on jal'gimäzinä päivinä guljaija i koččié logua myöt', čem kajvua muada i kandua kivié. - Talveh šuat viélä on édäh. Myö viélä guljajčellamma, - šano Nif-Nif i kiännäl'di kukurilluo. - Konža rubiév pidämäh, mié iče stroin iččiéllä koin, šano Nuf-Nuf i vönyttiäči lätäkköh. - I mie nijnže, - lizäj Nif-Nif. Nu, kujn mahatta. Mié rubién yksinäh stroimah kodié, - šano šillojn Naf-Naf. - Mié Én rubié tejdä vuottamah. - Päjvä päjväl'dä liéni vilumbi i vilumbi. No Nif-Nif i Nuf-Nuf éj kijrähetty. Hejlä i duvmajja éj tahottah ruadoh näh. Hyö veššeläl'di kizattih omih poččilojn kizojh, vieretteliéčettih i kupajdyh lätäköššä, röhkähellen omié veššelié viržyzié. - Tänäpiänä myö viélä guljajčellamma, - pajstyh hyo, - a huomena huomnekšešta ottuačemma ruavošta. No i tojspiänä hyö pajstyh šidäže. I vajn šillojn, konža šuvri lätäkkö dorogan luona huomnekšilla kattuačomah hojkkazella jiäkettuzella, lajsat vellekšet jäl'gimittiäh ottuačettyh ruavošta. Nif-Nif rešši, što prostojmbi i valiamme kaikkié luaildua kodi ollešta. Ni kenenke éj soviétajččiéčen, hiän nijn i luadi. Ildah päjn hänen pertine jo oli valmis'. Nif-Nif pani katokšella jal'gimäzen olluon i ylen dovol'noj omalla ruavolla, veššeläl'di rubej lavlamah: Puolen ilmua projit vet, projit vet, projit vet, parembua kodié lövvä ét lövvä ét, lövvä ét! Lavluan tädä virryttä, hiän yleni Nuf-Nufan luoh. Nuf-Nuf éj édähänä tože stroi iččiéllä koistja. Hiän starajčči väliämme loppié tämänke igävänke i tuškanke aziénke. Énžistä, hiän nijnže kujn i velleh, tahto stroié iččiéllä kodié ollešta, no šidä rešši, što tämän muozešša koissa talvella liév ylen vilu. Kodi liév pročnojmbi, kun stroié händä okšista i hojkkazista viččazista. Nijn hiän i luadi. Hiän pisti muah šejbähät, puno hiät viččazilla, katokšella kando lehtä, i ildah päjn kodi oli valmis'. Nuf-Nuf gordiéčién projdi häneštä ymbäri moni kerdua i lavlamah: Mnvla hyvä kodn on, uvžn on, luja on, M ukonjuryö varaja én, Varaja én, varaja én! Éj kerrin hiän loppié virryttä, kuin tuh'jon taguada hypähti Nif-Nif- - Nu, ka i šivn kodi valmis'!- šano hiän vellellä. - Mié šanojn Naf-Nafalla, što myö i yhet spruaviéčemma tämänke aziénke! Nyt myö šivnke olemma jovdavat i vojčemma ruadua kajkkié, midä mejlä juohtuv miéleh. Aššu Naf-Nafan luoh i kačahamma, myttyön hiän iččiéllä stroi koin! - vaštaj velleh. I hyö, ylen dovol'nojt šillä, što hejlä ni mih näh anämbi éj pié huolutteliéčié, pejttiäčettih tuh'jolojn tagah. Naf-Naf jo moni päjviä oli zajmiéčen omalla strojkalla. Hiän kando kivié, šotki šavié i nyt, éj kijrähtiän, stroi iččiéllä kodia, kumbazeh vojččijs' pejttyö tuvlešta ja vihmašta i pakkazešta. Hiän luadi kodih jugién tammizen oven zasovanke, štoby hukka revnahizešta mečäštä éj vojččijs' piäššä hänen luoh. A hukka, kumbazeh näh Nif-Nif i Nuf-Nuf éj duvmajdu, magaj tällä aigua mečäššä pedäjan alla i lodavtty unissa hambahilla. Nif-Nif i Nuf-Nuf vellen zastuanittnh ruavošša. - Midä šié stroit? - yhteh iäneh ravahettyh udiviéčennuot Nif-Nif i Nuf-Nuf. - Mi tämä, kodi poččizella varojn, éjnin kriéposti? Ét-go šié kenenke nibujt' vojujja šuorié? I molen vellekšet nijn veššelövvyttih, što hiän vingunda i röhkända édäh kajuj ahuo myöt'. Naf-Naf röhkähäl'di hejlä vaštah: Mié hajukkahembi olen, Kajkkié olen, kajkkié olen, Kivilöjstä kodié stroin, Kodié stroin, kodié stroin. Nimytyš paha zviéri éj, Hijtroj éj, struašnoj éj, Tädä ovié avua éj, — Avua éj, avua éj! - Tämä hiän, myttyöh zviérih näh? - kyžy Nif-Nif Nuf-Nufalda. - Tämä šié myttyöh zviérih näh?- kyžy Nuf-Nuf Naf-Nafalda. - Tämä mié hukkah näh! - vaštaj Naf-Naf i pani vielä yhen kirpičän. - Hiän varajav hukkua! - šano Nif-Nif. - Hiän varajav, što hänen šyvväh!-lizäj Nuf-Nuf. I vellekšet viélä énämmäl'di veššelövvyttih. - Myttyöt tiälä vojjah olla hukat! - röhkähti Nif-Nif i ottuači omašta flejtašta. Nimyttynäzié hukkié évle! Hiän on prosto varačču! - šano Nuf-Nuf nastraivajen omua skrijpkua. I molen hyö ruvettyh šojttamah i lavlamah: Varattava hukka év, Harmua év, harmua év. - Missä gluvppa hukka on, Vanha on, struašnoj on? No Naf-Naf daže éj kiändyn. - Aššu, Nuf-Nuf, - šano šillojn Nif-Nif. - Mejlä täššä év midä ruadua. Émmä šuače varaččulojda! I vellekšet lähtejh guljajmah. Dorogua myöt' lavlettyh i šojtettyh, a konža mändih meččäh, nin nijn ruvettyh humizomah, što noššatettyh hukan, kumbane magaj pedäjan alla. - Midä tämän muone humu? - šiändyön rubej vorčimah pattyé i näl'gähine hukka i läksi hyppiämäh šinne, mistä kuvluttyh kahen piénijn gluvpin poččizin vingunda i röhkändä. Nu myttyöt hukat vojjah täššä olla! - pagizi tällä ajgua Nif-Nif, kumbane hukkié nägi vajn kartinkojlla. - Ka myö hänen fatimma nenäštä, rubiév tiédämäh! - mignil'di Nuf-Nuf, kumbane nijnže nikonža éj nähnyn éläviä hukkua. - Šorramma da viélä šivomma, da viélä jallalla ka näjn, ka näjn! - jo rohkiéldy lizäj Nif-Nif i ožutty kujn ruvetah spruaviéčomah hukanke. I vellekšet tuaš, ruvettyh röhkämäh i lavlamah: Varattava hukka év, Harmua év, harmua év. Missä gluvpna hukka on, Vanha on, struašnoj on? I kerdah dogadittyh toveštahizen élävän hukan. Hiän šejzo šuvren pedäjan-tagana i hänellä oli žen muone varattava vijdu, žen muozet pattyét šil'mät i žen muone hambahikaš kida, što Nif-Nifalla i Nuf-Nufalla, šel'gäzié myöt' projdi vilune i hiénozeh ruvettyh šäräjämäh hojkkazet hän-däzet. Ravkkazet poččizet éj vojdu lijkahtua pölläššynnäštä. Hukka varuštuači kočahandah, lodahutty hambahilla, migni ojgiélla šil'mällä, no poččizet kerraldy maltevvuttyh i vinguon kajkkié meččiä myöt', luottuačettyh pagoh. Nikonža viélä éj hejlä tuliačen täh rukah bojko hypätä. Vilmahellen kannojlla i noštuan pölytuvččié, jogohine hypättih oman koin luoh. Nif-Nif enžimäne tuli oman olgihizen pertizen luoh i vajn kergij šalbualdua oven suamoj hukan nenällä iéššä. - Sejčas že avua ovi! urizeldy hukka. -A éjnin mié hänen lomajčen! - Én - röhkähäl'di Nif-Nif, - mié én avua! Oven taguana kuvlu kavhién zviérin hengitändä. - Sejčas že avua ovi! - urizeldy tuaš hukka. - A éjnin mié nijn puhullan, što kajkki šivn kodi lendäv rannakših! No Nif-Nif nimidä jo éj vojnuh otviéttié pölläššynnäštä. Šilloin hukka rubej puhumah: - "f-f-f! u-u-u!" Katokšešta lennettih olluot, koin šejnät šärähettih. Hukka- viélä kerran jugiél'di, hengähti i puhuldy tojzen kerran "F-f-f! U-u-u!" Konža hukka puhuldy kolmannen kerran, kodi lendi kajkkih randojh, kujn bujtto häneh kočahty uragana. Hukka lodahutty hambahilla pikkarazen poččizen suamojn pjatakkahizen iéššä. No Nif-Nif kiännyl'di, kočahty i minuvtan jäl'geh oli Nuf-Nufan ovilojn luona. Vajn kerrittih vellekšet lukkuočié, kujn kuvluššettyh hukan iänen: - Nu, nyt mié šyön tiät molemmat! Nif-Nif i Nuf-Nuf pölläštyön kačahettyh tojne tojzeh. No hukka äjjäl'di vajbu i rešši lähtié hijtruindah. - Mié duvmajčijn tojzeh rukah! - kuvlovaldy šano hiän, nijn, štoby hänen kuvluššettajs' vellekšet. - Mié an rubié šyömäh näjdä pahaččazié poččizié! Mié lučči kodih lähen! Šié kuvlijt? - kyžy Nif-Nif vellel'dä. - Hiän šano, što éj rubié mejdä šyömäh! Tämä ylen hyvä, što hukka ujdi kodih! - šano Nuf-Nuf i kerdah hyl'gäj šärizennän. I vellekšet veššelövvyttih i ruvettyh lavlamah, kujn ni midä éj ollun: Varattava hukka év, Harmua év, harmua év. Missä gluvppa hukka on, Vanha on, struašnoj on? A hukka éj i duvmajnun ni kunne ujdié. Hiän prosto éjsty randazeh i piétty. Hänellä ylen nagratty: kujn lofko hiän muanitty kakši gluvppua pikkarastja počistja! Hiän vuotty, konža poččizet ynnäh hillettih. Otty lambahan nahkan, šuvren vakkazen i hilljakkazeh mäni koin luoh. Oven luona hiän istuoči vakkazeh, kattuači nahkalla i hilljakkazeh stučildy. Nif-Nif i Nuf-Nuf äjjäl'di pölläššyttih, konža kuvluššettyh judyzennan. - Ken šiélä? - kyžysttih hyö, i hejläh tuaš ruvettyh šärizömäh händäzet. - Tämä m-i-é-é-é, ravkkane pikkarane lambahane! - viénozella iänellä vingahty hukka. - Laškekkua milma yökši, mié kavotyjn oman kar'jan i äjjal'di vajvujn! - laškié? - kyžy velleldä hyvä-šiämine Nif-Nif. - Lambahane vojt laškié - soglasiéči, Nuf-Nuf: hiän nijnže oli hyvä-tabane poččine. No konža avuallettnh oven, kerdah dogadittyh éj lambahazen, a hambahikkahan hukan. Vellekšet hlopnittyh oven i kajkešta viäštä liččuačettyh häneh, štoby hukka éj vojččijs' popadié hejn luoh. Hukka ylen šiändy, što hänellä éj šuanun muanittua poččizié. Hiän loj iččiéštä lambahan nahkan, pihni vakkazen i rubej urizomah. - Nu, vuottakkua Že! kujn mié puhullan, nin täštä koista ni midä éj i jiä! I hiän rubej puhumah. Kodi vähäzel'di viäristy. Hukka puhuldy tojzen kerran, šidä kolmannen kerran. Katokšešta lennettih lehet, šejnät šärähettih, no kodi viélä znaj šejzo. I vajn šillojn, konža hukka puhuldy vijennen kerran, kodi rubej häjlymäh i levij. Vajn yksi ovi viélä kodvazen šejzo koin palojlla keššeššä. Kavhiéšta luottuačettyh poččizet hyppiämäh. Pölläššynnäštä hejlä jallat katettyh, jogo šuvaš šärizi, kirčanenät kujvettyh. Vellekšet hypättih Naf-Nafan koin luoh. Hukka tavotteli hejdä šuvrilla kočahukšilla. Yhen kerran hiän čyt éj fattin Nif-Nifua tagazešta šorkašta, no hiän lofko pyörähti i lizäj hoduo. Hukka nijnže lizäj hoduo. Hiän tojvo, što täh kerdah poččizet häneštä éj ujita. No hänellä tuaš éj vijdin ožalleh. Poččizet väliän hyppiällettih šuvrešta juablokka-puvšta šijričči, daže éj zadiénittu händä. A hukka éj kerrin kiändyö i buvvahty juablokka puvh, kumbazešta pirahettyh hänen piällä juablokat. Yksi kova juablokka ožaj händä šil'mijn keškeh. Šuvri bul'ku kočahty hänen očalla. A Nif-Nif i Nuf Nuf, ni élävät, ni kuoliét, tuldyh tällä ajgua Naf-Nafan koin luoh. Velleh laški hiät kodih. Ravkkazet poččizet ših rukah oldyh pölläštynnyöt, što nimidä éj vojdu šanuo i iänetta luottuačettyh kravatin alla. Naf-Naf kerdah kekši, što hejlä jällesti hyppäj hukka. No hänellä évlun midä varata omašša kivizeššä koissa. Hiän väliän šalbaj oven zasovalla, istuoči pianinan tagah i rubej lavlamah: Nimytyš paha zviéri éj, Hijtroj éj, struašnoj éj, Tädä ovié avua éj, Avua éj, avua éj! No täššä judahutettyh oveh. - Ken stuččiv? - kyžy Naf-Naf. - Tämä mié šotkijn myöjä, - šano jarié iäni. - Éttä-go taho kačahtua mivn tavarua? Naf-Naf avualdy oven i dogadi töbykkähän käbälän. Hiän väliän riftaj šotkan i äjjal'di ožaj hänellä töbykäštä hukan käbäliä vaš. Urissen kivušta, hukka šihahty: - Ah, näjn! Nu, nyt mié šyön kajkki kolme. No Naf-Naf tiédi, što hukka nimidä éj voj luadié. Éj duarojn hiän näjn vijkon i lujah stroi iččiéllä kodié. Šillojn hukka keräj énämbäzen vozduhua i puhuldy kajkešta viäštä. No min hiän ni puhu, ni yksi, äš suamoj pikkarane kirpiččäne éj lijkahtan šijalda. Hukka sinisty natuvgašta. Kodi šejzo, kujn kriaposti. Šillojn hukka rubej trässimäh ovié. No - ovi nijnže éj anduačen. Näl'gähine i šiändyn hukka projdi ymbäri koista. No hiän éj lövdän ni yhtä lovkkuo šejnissä, kumbazešta läbi ojs' vojnun piäššä. Hänellä nimidä éj jiänyn ruadua, kujn keriäčié omalleh. No täššä hiän nošty piän i kerdah zamiétti katokšella šuvren, levién truban. "Ka tämän truban kavtty mié i piäžen kodih!" — ihaštu hukka. Hiän hilljakkazeh kabadi katokšella i kuvndeleldy. Koissa oli hillja. "Mié vsjo-taki zakussillan verekšellä poččilihalla! - jo duvmajčeldy hiän i liznil'diäčen, rubej tungiéčomah trubah. No kujn vajn hiän rubej šolahtamah trubua myöt', poččizet kuvluššettyh šohizennan. A konža kattylan kriškalla rubej pirajamah nogi, Naf-Naf kerdah kekši kujn on aziat. Hiän väliän luottuači kiéhujan veenke kattylan luoh i riftaj häneštä kriškan. Mušta kujn trubočista, hukka bul'škahty kohaldy kipjatkah. Ni konža viélä hänellä éj ollun täh rukah kibu! Šil'mät hänellä novštyh očalla, kajkki villa novzi pistyölleh. — Kavhiénke ulvonnanke hiän kočahty jarelläh katokšella, viéri händä myöt' mualla, nellä kerdua lendi kukumulljuo, ajaldy omalla hännällä lukutuošta ovešta šijričči i läksi hyppiämäh. A kolme vellié, kolme pikkarastja počistja, kačottyh hänellä jallesti ikkunašta i ihašteliéčettyh, što hyö näjn lofko opaššallettyh pattyén hukan. A šidä hyö ruvettnh lavlamh veššelästä virryttä: Puolen ilmua projit hot', Projit hot', projit hot'. Parembua kodié lövvä ét, Lövvä ét, lövvä ét! Nimytyš paha zviéri éj Hijtroj éj, struašnoj éj, Tädä ovié avua éj! Avua éj, avua éj! Nikonža hukka tule éj, Tule éj, tule éj, Tule mečäštä hiän éj! Mejn luoh éj, mejn luoh éj! Täštä šuat vellekšet ruvettyh élämäh yheššä. Ka i kajki midä myö tijjammä kolmeh pikkarazih poččizih näh - Nif-Nifah, Nuf-Nufah i Naf-Nafah näh.