Wilhelm Hauff
PIKKARANE MUK
(Der Kleine Muck)
Ven'an kieles kiändi B. Makarov
Karel'skoi Gosudarstvennoj Izdatel'stva
Petrozavodsk 1938
1
Pikkarane Muk tuaton ke eli Nikej linnas. Jallat hänel oldih pienet,
käet pienet, i iče hän oli pikkarane-pikkarane. Konza hän projdi
pihua myö, hänel jalles juostih pahat brihaččuzet i iättih: "kačokkua,
mittyne punjune kävelöy! Kačokkua, mittyne kummakas!"
A pikkarane Muk käveli ielleh i hejl ni midä ej vastannut. Paha eliä
oli pikkarazel Mukal, a nonza kuoli hänen tuatto, sijt i dostalin
lieni paha. Vihazet diädä i tjotka pienen Mukan aettih kois iäres, da
sanottih hänel:
- Mäne kunne tahtonet, a myö kačo syöttämäh siuda rubie emmä.
Pikkarane Muk enzimäj daže ihastuj:
"Vot, - duumajččou,- nygöj lienöy hyvä. Lähten muailmua myö
kävelemäh."
Sijt hän diädäl i tjotnal sanou:
- Annakkua matkah miul vaj tuattohizet sovat i čalma.
- Ota sovat i čalma, - sanottih hänel diädä i tjotka, - vaj mäne iäres
teriämbäh.
A tuatto Mukal oli mužikka korgie i jarie - hänen sovat i čalma Mukal
ej päetty. No Muk lejkkai halatas polat, kiäri ymbäri piäs Čalman,
pani vyön al kinžalan, otti savakon kädeh, zavodi pajozen i lähti
linnas.
Enzimäzen päjvän hän astuj i kajkkeh ihasteliuduj. Linduzet pajatetah,
puut häjlytäh, ojazet čurčetetah. Ymbäri oli kaj ylen hyvä.
Tuli ilda; Muk vieri puun al i ujnoj. A huomneksel hän lähti ielleh.
Nygöj astuo lieni pahembi. Pikkarazel Mukal lieni näl'gä i hänel rubej
himottamah syyvä, a syömistä ej ollut ni midä. Näl'gähizenä astuj
pikkarane Muk i oli igävissäh, a jalgoj odva vaj vedeli. A kolmannen
päjvän huomneksena hän dogadi suuren i čoman linnan: päjvä pajstokses
blesnitäh bašnjat i kodilojn levot (katokset), a figurakkahil sejnil
kajken čomevuot flagat lepetetäh.
- Vot mis mie oman ozan löyvän, - sanoj pikkarane Muk i yrrästih
juoksemah linnah päj.
2
Linnan vorottojh suah juoksi Muk. Sijt azettuj, kohendi ičen piäl
halatan, čalman sidoj čomembah, vyön kijnitti, vie syvembäh sydäj
kinžalan vyön al i, vesselänä i dovol'nojna, harpaj linnah.
Kävelöy pikkarane Muk linnua myö i ljubujččiuduu kodilojl i dvordil, a
syyvä hänel yksikaj äjjal himottau. No ni yksi veriälö ej avavu, da ni
ken ej sano hänel:
- Pikkarane Muk tule tänne, pajata, juot čuajuo i huogavut.
I vot hän dogadi: avavuu yksi ikkun, a ikkunas ozuttauduu štaruškane.
I täs Muk kuulou, kuj staruškane pihal ikkunas pagizou:
Stola on valmis,
Murgin kiehuu,
Ken vaj tullou
Syyvä suau.
Vaj ku staruškane sanoj, kerras kajkes pihas hänen uksen luo juostih
kazit i kojrat i mändih pertih. Muk lähti nijl jal'geh.
Kazit da kojrat pordahie myö nostih ylähäksi. Muk tože pordahie myö
lähti ylähäksi. A ylähän, plošadkal sejzoj staruškane.
- Midä-bä siul täs pidäy? - sanou hänel staruškane. — Sie miksi tulit?
- Sie, armas babuškane, vastuau hänel Muk,- murginal kajkkie kučujt. I
mie olen ylen näl'gähine, vot mie i tulin.
Silloj staruškane sanou:
- Midä sie, midä! Mie vaj kaziloi i kojrie syötän... Nu, olgah, jiä
täksi päjviä miun luo, mie siuda gi syötän.
Muk istuuduj murginojmah yhtes kazilojn i kojrien ke. A murginan
jal'geh staruškane sanoi hänel:
- Pieni Muk, et-go tahto miul sluužimah ruveta?
- Hyvä - sanou pieni Muk - rubien.
I rubej pikkarane Muk täl staruškal sluužimah. Huomneksel hänel pidi
sugié villat nelläl émä kazil i kahtel izä kazil, sijt andua niil
murgina, i yöl panna nijdä muate šulkuzil piéluksil i kattua
barhattahizil od'jualojl.
Enzimäj pienel Mukal miéllytti éliä staruškazen luo. Syötti händä
staruškane hyvin, a ruaduo oli vähä. No sijt kazit ruvettih hyppimäh.
Juoksenneldih i hypittih komnattoj myö i murennettih äjjan čuaškoj,
bljuudečkoj i torelkoj.
A ku émändä kodih tulou, kazit viértäh omil piéluksil, virutah i
muristah, bujte ku hyö ej ni murennettu astiéloj.
Silloj emändä rubiéu Mukua šakkuamah:
- Sie murennit čuaškat i bljuudečkat! Sie torelkat kolajtit!
- A Muk sanou:
- Éj, én kačo mié. Kazit murennettih.
A staruškane hänel ej usko.
Ylen igävä lieni eliä pikkarazel Mukal. Kazit händä ej
kuunella. Staruškane čakkuau.
Duumajčči-duumajčči pieni Muk, midä hänel nygöj ruadua, i rešši lähtie
iäreh staruškazes päj.
A täs uuvestah ozattomus rodih.
Oli staruškan kois yksi komnatta, kudamah hän Mukal ej andanut valdua
käyvä. A Mukal ammuj himotti kaččuo tädä komnattua. I vot yhtenä
huomneksena Muk otti da i mäni sinne. Kuj hän hämmästyj, konza uksen
avattuo nägi, čto täo pertis ej ole ni midä, pajčči vanhua pluattjua i
kajken mojzie vuazoj! Otti Muk yhten kajkis čomimman hrustal'nojn
vuazan kädeh, i vuazan kriška sorduj lattiel i mureni.
Pikkarane Muk äjjal pöllästyj, daže valgoni pöllästykoes. Nygöj
enämbiä duumajja ej ollut midä: pidäy teriämbi paeta staruškas, kuni
häi kodih ej tullut. "Vaj Midä, - duumajččou hän, - pidäy midä-tahto
matkah ottua staruškas, ei-ga hän miul žualovenjua ej maksanut."
Kačahti hän ymbäri i dogadi, krovatin al ollah suuret tuflit.
- Vot on hyvä, - sanoj Muk, - ku mie tuflit löyzin, a se mie ajna jo
kengät-täh kävelen. Halatta miul on, čalma on, a tufliloj ej
ole. 0tan-ba mie nämä tuflit ičel.
Pani tuflit jalgah i juoksi pertis.
Juoksi Muk sada askelda, juoksi kaksi sadua askelda. Tahtou azettuo no
ej voj. Juostah hänen tuflit, a Muk nijs juoksou. Ravieh juoksou, kuj
tuuli.
Sijt Muk ellendi čto hänen tuflit ej olla obyknovennojt, i kirgaj
nijl:
- Sejzatukkua, tuflit, sejzatukkua, mie en voj enämbiä juosta!
Tuflit azetuttih, i Muk langej muah hengen salbavunnas.
Ihastuj Muk, čto hänel tämän mojzet tuflit puututtih, i daže käzie
činkuttamah rubej. A sijt vieri muate. Vieri, ujnoj i unis nägi omie
tufliloj. Bujto ku net hänel sanotah: "Pikkarane Muk, esli sie kolme
kerdua pyörähtänet kannojl, sijt vojt lendiä kunne tahtonet."
Havaččuj Muk i kerras tahtoj oppie, praudua-go hänen tuflit unis
paistih. Nouzi hän, pyörähti kolme kerdua kannojl i tahtoj lendiä
Kajkis suurembah linnah i sil minutal pörähti vozduhah i lähti
lendämäh. Ej ehtinyt Muk kačahtua, ku jo hejttyj vierahan,
tundemattoman linnan suurel ploš'adil. Ploš'adil oli äjja rahvasta, i
pikkarane Muk kijrehti teriämbäh kiänäl'diä mijttumal-tahto uuličal,
sentäh ku ristikanzat se i dielo polgiettih hänen tuflilojl, libo hän
iče zadevajčči sijričči astuih omal kinžalal.
- Midä-bä nygöj miul ruadua? - sanoj Muk. - Kunne lähtie? Vot midä,
lähten vaj mie korolevskoj dvortsah i rubien korolil skorohodaksi.
Mie omis tuflilojs ylen terväh juoksen.
Muga hän i ruadoj. Mänöy hän korolin luo dvortsah i sanou:
- Mie tahton olla korolil skorohodana. Otakkua miuda službah.
A koroli daže suuttuj.
- Midä sie, - sanou koroli, - mielis go lijkujt? Iče olet pikkarane,
jalgazet pikkarazet, a tahtot skorohodana olla. Sie naverno ni juosta
et malta.
- A työ miul annakkua oppie - vastuau hänel Muk, - kačokkua, kuj
mie juoksen.
- Nu hyvä, - sanoj koroli, - istuudu stolan tuaksi, syö i huogavu.
A illal myö siuda opimma juoksuttua.
3
Illal koroli i kaj hänen slugat i ministrat, kaj hänen tyttäret i
pojjat kerävyttih nijtyl. Tänne že, nijtyl, tuodih i pikkarane Muk i
korolevskoj kajkis bojkombi skorohoda. Tuodih hejdä i pandih
rinnakkaj.
Suuri, korgie skorohoda sejzou, jallat ollah lujat, pitkät. A sen
rinnal on Muk. Iče pikkarane-pikkarane, i jalgazet pienet.
Koroli i kaj hänen ministrat slugat, tyttäret i pojjat zavodittih
Mukan piäl nagrua.
Sen jal'geh vanhembi korolevskoj tytär viuhkaj pajkkazel i mollemmat
skorohodat hypättih juoksemah.
Täs pienel Mukal autettih hänen tuflit. Tuflit ku lähtiettih
juoksemah, ku temmattih Muk, ga ni ken sil'miä lipahuttua ei ehtinyt,
a Muk oli jo sil paikal, kunne pidi juosta. A skorohoda vie ajna
niittyö myö juoksou daže puoleh suah ej piässy.
- Ai da pieni Muk! - kirrattih kajkin. - Vot on moločča!
A endine skorohoda suuttuj i sanoj:
- Nu, ladno, pikkarane Muk, tädä mie siul en unohta. Mie siul tazuan.
I vot rubej Muk sluužimah korolil skorohodana. Kaj korolevskojt
käskennät häi spruavi terväh i hyvin. Työndäy händä koroli tojzeh
linnah kunne ni kolmes päjväs et piäze, a Muk čuasun projdihuo jo
järilleh tulou. A se skorohoda, kudaman jatti pieni Muk, kajken ajjan
duumajčči sih näh, kuj vojs tazata Mukal.
Rubej skorohoda karavuulimah Mukua I vot hän kerran dogadi, kuj
punaldih kolme kerdua kannojl i lähti lendämäh.
- Nygöj se mie ellennin, - sanoj skorohoda, - ken siul terväh kävellä
auttau, - i lähti hän korolin luo.
Tuli hän korolin luo i sanou:
- Tijjat-go, koroli, mintäh Muk muga terväh juoksendelou?
- En, - sanou koroli - en tijja.
- Hänel tuflit ollah osobennojt. Mojzis tuflilois mié vié teriämbäh
juoksen.
- Ladno, - sanoj koroli. Pidäy provierie, praudua-go sie pagizet. I
vot yöl Mukan luo tuldih korolin slugat. A pikkarane Muk viruj
kravatil i lujah magaj, a tuflit oldih kravatin al. I vot slugat
otettih hänen osobennojt tuflit, a nijlöjn sijah pandih tojzet,
obyknovennojt. Huomneksel koroli nouzi i pejtti nämä tuflit omah
sokroviš'nitsah (kallehién veššilöjn čugah), kuččuj Mukan i sanou
hänel:
- Juokse susieda linnah, vie tämä kir'jane miun sizärel i tuo miul
hänes otviétta.
- Hyvä, -sanoi pieni Muk, - luain kai.
I lähti juoksemah.
No gu vaj otti kansi askelda, öntästyj i langej. Nouzi, uuvestah
lähti juoksemah, otti kolme askelda, zavodi tupehtuo, väzyj. Jalgazet
hänel oldih hojkkazet, pienet, - kujn-ba hänel juosta? Ellendi nygöj
pieni Muk, čto vajhtettih hänel tuflit i rubej itkemäh.
A koroli oanou:
- Sie olet kielastelija, vot ken olet sie! Mäne iäres miun linnas.
Lähti pieni Muk linnas. Tuli meččäh i istuuduj ojazen randah. Istuu i
itköy. A täs ojazen piäl, orieha tuhjo kazvau, a sil on suurie
oriehoj. Kačahti Muk oriehojh i rubej syyvä himottamah. Rubej häi
oriehoj oyömäh. A sijt hänel juotattamah rubej. Kumarduj häi ojazeh i
nägi sie oman kuvahajzen, da mittymän strašnojn nägöy hän, hänel oslan
korvien jyttymät korvat tötötetäh i nenä on kazvanut
pitkäksi-pitkäksi.
Vie enämmäl ennistä rubej itkemäh pikkarane Muk, vie enämmäl ennistä
hän abevuj.
"Midä-bä nygöj miul ruadua? - duumajččou hän. - Kuj miul nygöj tämän
mojzena ihmizil ozuttauduo?"
I vot kävelöy pieni Muk meččiä myö i kerras dogadi tojzen orieha
tuhjon, a sil pienet oriehat kazvetah. Katkaj Muk oriehazen täs oksas,
söj sen i kerras rubej čuvctvujmah, čto hänel nenä i korvat pienettih.
Opjat' mojziksi, endizen juttymiksi liettih.
Ellendi täs pikkarane Muk, čto, esli syyvä suurie oriehoj, kazvetah
nenä i korvat, a syyvä pikkarazie - nenä i korvat pienetäh.
Keräj sijt Muk täyven huavon suurie i pienie oriehoj i lähti jarilleh
linnah.
Tuli häi dvordan luo i möj vanhimmal povaril oriehoj korolin stolah
varojn. Suuret oriehat möj, pikkarazie ei myönyt. Möj i lähti
kävelemäh linnua myö.
Annettih korolevskojs dvortsas murginua. Istuuvuttih stolan tuaksi
koroli, hänen pojjat i tyttäret i kai ministrat. Ruvettih
murginojmah. Annetah syömizeksi oriehoj. Ruvettih nämie oriehoj
syömäh koroli, hänen pojjat, tyttäret i ministrat. Syödih, syödih i
kerras ku kačahtauvuttih tojne tojzeh, dogadittih, čto jogahizel ollah
kazvettu suuret korvat i jogahizel pitkä nenä tötöttäy.
Kajkin pöllästyttih, kerras kučuttih douhturiloj. Tuldih douhturit,
ruvettih lieččimäh, kompressoj panettelemah, a yhtel ministral daže
proubaksi lejkattih nenä i korvat, a net uuvestah kazvettih.
Douhturit ni midä ej vojja luadie.
Vot on beda. Tyttäret itkietäh.
A Muk tartutti ičel parran, čtoby ku händä ei tunnettajs, i uuvestah
tuli dvortsah.
- Mie, - sanoj hän, - vojn tejdä kajkkie parandua.
- Midä sie pagizet! - sanoj koroli.
- Kujn-ba sie parannat, konza ku kaj douhturit ni midä ej vojja
luadie.
A Muk andoj yhtel ministral syyvä pienie oriehoj: hänel kerras i nenä
i korvat pienettih.
- Mejdä teriämbi paranda! - ruvettih iändämäh ministrat. - Ej, mejdä!
- iättih korolin pojjat. Ej, mejdä, ej, mejdä! - vidžistih korolin
tyttäret. A koroli ni midä ej sanonut, otti pikkarazen Mukan käes i
vedi händä ičen luo sokroviš'nitsah.
- Vot, - sanou, - ota kaj, midä tahtot, vaj paranda miuda.
A sokroviš'nitsas täs brilliantat i almazat bleznitäh, a keski lattiel
ollah tuflit. Net samazet, kudamat Mukal skorohoda varrasti.
Mäni Muk tuflilojn luo, pani net jalgah, nyhtäj oman parran
iäres. Dogadi täs koroli, čto hänen ies sejzou Muk.
A Muk hänel sanou:
- Sie miun iäres ajojt, ole i jiä nygöj kajkeksi ijaksi oslan mojzien
korvien i pitkän nenän ke, anna siuda kaj rahvas nagrau.
Muga sanoj Muk, punaldih kolme kerdua kannojl i pörähti lendämäh.
- A koroli jaj nenän ke, i pojjat hänen jiädih nenien ke, i tyttäret
hänen jiädih nenien ne, i ministrat jiädih nenien ke, nenien i pitkien
oslan mojzien korvien ke.