Kindahan rahvas

Liennöygo sie konzu olluh, vai ni olluh ei. Sanotah vahnu rahvas, buito kui ennevahnas, ylen ammui eli Kindahan kyläs imminkummaine rahvas. Elettih hyö hyvin. Elettih omua elostu, ruattih omii ruadoloi: kynnettih, kylvettih, vil'l'ua kazvatettih, kodiloi salvettih, käveltih kalah, mečästettih. Vaiku ei kaikel aigua hyö tietty, midä konzu pidäy ruadua.

Heil oli Priäžäh kaksitostu virstua. Sinne hyö ainos käydih kyzymäh da kacčomah, midä konzu Priäžäs ruatah. Keviäl nähtäh, što Priäžän mužikat halguo leikatah. Da i Kindahah miehet alletah sidä ruadua, da muga leikatah kai meččy ryčkäy. A meččiä Kindahas täydyi kylläl. Toiči kai kylvönaigugi halguo leikatah, nikui ei voija azettuo. Sit ku tostetahes, yksi kentahto juoksou myös Priäžäh kaččomah, midä nygöi ruatah. Nähtäh, da i iče alletah kyndiä, libo kylviä, libo heiniä niittiä. Ainos dielot mendih hyvin. A toiči Priäžän mužikat vähäine šmutittih da nagrettih Kindahan tölmäjii, ga ei kindahalazet suututtu. Kodvazen peräs uvvessah juostih Priäžäh.

Kallis nahku

Dielo oli talvel. Lähtöy Kindahan mužikku Priäžäh gostih. Toizet sanotah hänele:
- Kui menet sinne, ga tiijusta, midä ruadoloi nygöi Priäžäs ruatah. Huigei on joga kerdua juosta kyzymäh, priäžäläzet nagretah.

Meni mužikku Priäžäh. A sie yhtes talois izändäl hebo töllöi, häi nahkua nylgöy. Kindahan mužikku sanou:
- Jumal abuh ruadajale!
- Pidäy abuu, vastuau toine.
Kindahalaine ei voi tirpua, kyzyy:
- Midäbo nygöi talvel vevon aigua hevon tapoit?
- Ga hevon nahku on nygöi ylen kallis. Ühteh nahkah voit monen hebuo ostua, vastuau toine.
Kindahan mies terväzeh punaldih da keppai kodih.

Tuli kodih, iškeldi oman hevon da rubei sidä nylgemäh. Tullah toizet mužikat, kyzytäh:
- Midäbo näit sie?
- A nygöi Priäžäs heboloi iškietäh, hevon nahku on ylen kallis. Da i minä iškin, nahkan myön da tilah ostan monen hebon.

Kaikin hypättih heboloi iškemäh, da kai hevot i tapettih. Sil keskie i kevät tuli, a heil ni yhty hebuo ei ole. Pačketah:
- Kui nygöi pellot kynnämmö?
Lehmil pidi kyndiä.

Kagru kylvettih

Lopputalvel työtäh Kindahan eläjät brihua Priäžäh tiijustamah, midä sie ruatah. Menöy häi Priäžäh, ga sie mužikku parahite kagroi tuulattau hangel da aganoi sellittelöy. Kindahan briha kyzyy:
- Jogo sinä kagrua kylvät? Priäžäläine vastuau:
- Vie tarattau mies! Meil jo vähä midä jäi kylvämisty, kai kylvimmö.
- Eigo aigu ole vie kylviä?
- Midä aijembah kylvät, sidä teriämbäh vil'l'an korjuat.
Tuli briha ruttozeh omah Kindahah da sanou mužikoile, kui on Priäžäs dielot. Kindahalisto toine toizes kiistah hypättih kagrua hangele kylvämäh. Kai kagru muga kylvettih, siemendygi ei jiännyh.

Tuli kevät, suli da kai jyvät vedi vezi. N'älgiä pidi nähtä kindahalazil sinny vuvven.

Juotattau

Kaksi Kindahan miesty lähtettih ongele. Oli lämmin kezäine päivy. Istuttihes lautale, mendih keskijärvele, pandih onget vedeh. Räkki on, higi juoksou. Heidy rubei juottamah. A vetty keräle ei otettu. Üksi sanou:
- Juotattau! Toine vastuau:
- Tirpa nygöi, emmohäi vetty ottanuh keräle.
Ielleh ongitetah, ongitetah. Jo ei voija ni ongittua. Kala ku hypähtäh, vetty hännäl brizguau, hyö vai huulii nuoletellah.
- Juotattau! myös sanou yksi.
- A kuzbo juot, ku vetty ei ole.
Ga muga heidy rubei juotattamah, kai kieli suus kuivi, jo ni paista putilleh ei voija, vai virutah.
- Nygöi ni kaloi ei olis žiäli, vaiku vetty puuttus. Silkeskie tuuli ajoi lautan randah. Rannal piädyi olemas mužikku. Häi kummasteleh:
- Midäbo nygöi nečis virutto?
- Ga emmo voi nimidä, muga juotattau.
- Ga meččiägo etto juo, ku oletto vien piäl?
- Kusbo juommo?
- Uravuitto, vai midä? Painakkua piät vedeh.
- A tottu, vuotas opimmo. Piästih miehet eloh.

Ikkunatoi kodi

Elettih Kindahas n'elli vellesty. Salvettih hyö kodi. Se rodih hyvä da suuri, ga valgiedu vai ei ole. Vellekset ei tolkuh piästä, kui se muga rodih, da midä nygöi ruadua. Duumaijah:
- Pidäy kylän rahvastu kuččuo valgiedu pertih kandamah. Tossupiän i kerävyttih mužikat da akat huavoloinke. Temmatah pihal huavoh valgiedu, mennäh pertih da huavo sie puistetah. Pertis pannah huavoh pimiedy da puistetah se pihale. Päivy muga hälistäh. Tulou sih matkalaine da kyzyy:
- Mibo hälylöi teil täs on?
- Ga valgiedu kannammo uudeh pertih!
- Anduattos kirves, hedi rodiau valgiedu pertih. Otti kirvehen da leikkai ikkunan. Iče matkai ielleh.
Kindahan miehet diivuijah:
- Toko vai rodih valgei. Davaikkua luajimmo vie valgiemban. Ruvettih hyö leikkomah ikkunoi. Joga kohtah leikottih sissäh, kuni kodi ei kuadunuh.
- Oh, meidy, meidy. Sih meni kodi sudre. A ei hätkie tuuzittu, uuttu kodii ruvettih nostamah.

Verkosivukse kirjutti Ol'ga Nikitina suarnat

Predislovija
  
Tämä sbornikka on luaittu énimyttäh suarnojs
kerättylöjs Anuksen rajonas 1936 v.

Anuksen rajona on južnojs Karelijas Ladožskojn
jarven luona. Rajonan tsentral'noj punkta on 
Anuksen kylä, yksi vanhan ajgajzis kylis, kudama oli
Velikojn-Novgorodan Obonežskojs pjatinas. Sidä
mujstelou novgorodskoj knjaz' Svjatoslav Ol'govič
omas ustavnojs gramotas 1137 v.

Jalles Anus oli Olonetskojn oblastin administrativnoj 
tsentra, kuni sidä éj sijretty Petrozavodskah.

Graždanskojn vojnan  ajgana Anuksen rajonas oldih 
suuret bojut belolojn i kontrrevoljutsionerojn
kulakojn ke. Nygöj se on respublikan peredovoj
villjan kazvatus rajona. - "Mejl on Karel'skoj 
Ukraina",—sanotah kolhoznikat. Krome sel'skojda 
hozjajstvua rahvas ruatah meččäzagotovkojl, kalan 
pyyvöl i käyväh ohotal. Életäh Anuksen rajonas Karelat, 
keskenäh rahvas paistah karel'skojl kiélel, no
maltetah i venjaksi. Äjis sel'skolojs soviétojs i 
kolhozojs on omat suarnan sanelijat. Suarnat leviésti
kuulutah Karelijas, hyvié suarnan sanelijoj tiétäh i
suvajjah. Éj yhten kerran puutuj nabljudajja, kuj
"Joven-suus" kalan pyydäjat i peräniékat éhtil 
spetsialbno kerävyttih suarnua kuundelemah.

Karelijan suarnojn sravnimine severno-venjalajzién
suarnojn ke j voobše venjalajzién suarnojn ke, andau 
bohatan materialan, kudama ozuttau lujan kult'urnojn 
svjazin karel'skojn i venjan rahvahan välil.
Karel'skolojs i venjalajzis suarnojs on äjja obšojda, 
muga primiéraksi, suarna "Ivan Darevič", 
kudama on kir'jutettu Videlen kyläs, Sorokinas, 
on leviésti tiéttävän suarnan "Tsar' Saltan" 
varianta, - kudaman obrabotajčči puškin. Suarna 
"Andrej Strelets", muga že on äjjal kuuluza kajkkié
Karelijua myötjo (kačo, primiéraksi, M. Korguevan
"Ondrej Strelets"). 

Mojzié primiéroj vojbi ozuttua äjja, no yhtes
sen ke suarnojs, kirjutettulojs Anuksen rajonas,
on riädy spetsifičeskoloj čertoj. Suarnojs löyttih
oma sija karel'skojn krest'juaninan élos, Karelijan
priroda. Muga, primiéraksi, suarnas "Saldatta Ij-
van" on majnittu Karelijan natsional'noj instrumenta, 
kandeleh, kumman kandeleh, kudamua luaitah hukat. 
Täs že suarnas on utverždenija, čto "märgiä
muada Muailmal on énämbi, kuj kujvua" -se on 
harakterno Karelijan prirodal; dejstvijat suarnas 
énimyttäh männäh mečäs i m.i. Kaj nämä osobennostit  
kebié on nähtä suarnojs: "Käetöj da jallatoj tsarevna", 
"Ijvan i hänen hebojne", "Ottaja jarvi" i tojzis.
Iélleh pidäy otmiéttié, čto Venjan suarnojs učastvujččou 
pomešikka, a mejjan suarnojs händä éj ole,
a hänen sijas on kulakka, pappi, stanovoj, kudamat
suarnojs polučitah zaslugoj myöte i jiähäh durakaksi. 
Anuksen rajonas myö émmä löyvä dvorjanskoloj
usad'boj, no kulakat, torgovtsat i papit oldih 
pezojtunnuot kylih. Tsuarin pravitel'stva kajkelleh
kannatti hejjan kiskonda ruaduo i hyö äjjal 
éksploatirujdih Karelijan rahvasta. Torgovtsat ylen 
huogeheh suadih tämän bohatan rannan rahvahas päj 
kajkkié tavarua i izdelijua. Énne revoljutsijua Anuksen
rajonas oli manasteriloj. Rahvas éj suvajnnut 
pappiloj i manuahoj i sen hän ozutti omis suarnojs,
primiéraksi: suarna "Papit uravuttih", suarna "Šuutka", 
"Kuj köyhä mužikka papil vellat tazaj", — i m.i.
no soveršenno tojne sija suarnas on annettu glavnojl 
gerojl. Olgah se hot' nuorin pojga Ijvan,
libo obijdittu nejčyt, kazakka, köyhä krest'juanin, 
- kaj ugnetjonnojt i obijditut ajvin ollah glavnojna
gerojna suarnas. Hejjan puolel on pravda, hyö ollah
vojttajana i nakažitah obidčikkoj. Äjjas suarnas ylen
sel'giésti vistupajjah real'nojt obshestvennojt 
otnošenijat. Suarnojs on rahvahan mudrosti. Suarnojn
fantastikka viättäy mejdä ylen vanhah ajgah; i kuj
ukaznvajčči Gor'kij, suarnojs on materialističeskojn 
myšlenijan priznakat, rodinuot trudan prodessas, 
suarnojs   näemmä ristikanzan bor'ban prirodan 
vägilöjn ke. — Suarnat ozutetah rahvahan geroičeskojda 
harakterua.

Velikoj proletarskoj pisatelja M. Gor'kij ylen
syvästi éllendi ustnojn rahvahan tvorčestvan 
(fol'kloran) sush'nostin i značenijan.

Gejne (Heine), Gote (Goethe), Gor'kij, Nekrasov i tojzet 
velikojt sanan hudožnikat maltettih ispol'zujja 
fol'klora, hyö opastuttih sanan iskusstvah rahvahan 
rapsodojn *) luo. "Nuoret pisateljat, lugiékkua 
------
*) Rapsodat ollah suarnojn sanelijat, rahvahan pajolojn, 
bylinoin i épičeskoloin pajoloin pajattajat.
------
prostojn rahvahan suarnoj, čtoby nähtä venjan kiélen
svojstva", —kir'jutti Puškin. "Mittujne prelesti
ollah suarnat, joga suarna on poéma!" Mojzen korgién
otsenkan andoj velikoj venjalajne pisatelja Puškin 
rahvahan suarnojl.

Élävä i svetloj rahvahan poézijan rodnikka toj
i tuou äjjan pol'zua karelbskojn literaturnojn 
kiélen i literaturan sozdajmizen diélos.

Anuksen ékspeditsija oli komplektujdu Petrozavodskan 
Pedinstitutan studentojs, kudamat oldih vähäl 
tuttavat tämän ruavon ke i opytan olemattomus 
sanojhes suarnojn kir'jutuksih. Odnako,  
čotajčemma tselesoobraznojna — publikujja ékspeditsijan
materialat, luadien nijh érähié muutoksié.

Čtoby täs sbornikas éj luadié nijdä ošibkoj,
kudamat on luaittu kir'jutuksis, i lähendiä južnojn
Karelijan suarnojn kiéli severnojn i srednjojn 
Karelijan lugijojh, érähät kohtat on luaitut literaturnojn 
kiélen normié myöte.

1. Suš'estvitel'nolojn okončanijojn "u" i "y"
sijah on otettu literaturnojt okončanijat "a" i "ä":
  Éj akku, a akka,
  éj lehmy, a lehmä i m.i.

2. diftongojn "aa", "oa" sijah on otettu literaturnoj 
diftonga "ua": 
  éj maamo, moama, a muamo,
  éj tulgaa, tulgoa, a tulgua i m.i.

3. Sanat, kudamié suarnojn sanelijat sanotah konza 
kuj gi: "djarvi, djogi, djuoubjo i m". i., a konza gi:
"jarvi jogi, juou" i m.i., on otettu literatunojda
kiél'dä myöte: jarvi, jogi, juou i m.i.

4. Jal'gi sanat: "u-al, kel, ker, kera", on otettu
"al" i "ke": ,
  éj stolan ual, a stolan al, 
  éj vellen kel, ker, a vellen ke i m.i.
Sanas "tuakse" on otettu okončanija "i". Éj päčin tuakse, 
a päčin tuaksi. 

6. Deepričastijojn okončanijojn "uu" i "h" sijah
on otettu "uo" i "t":
  éj nostuu, a nostuo,
  éj tulduu, a tulduo,
  éj olluh, a ollut, i
  éj mennyh, a mennyt i m.i.

6. Suš'estvitel'nolojs on otettu okončanijat
"e" sijah "i", "j" sijah "é", "j" sijah "ja":
  éj mučojkse, a mučojksi,
  éj hukikse, a hukiksi,
  éj kormanij myö, a kormanié myö,
  éj kodij, a kodié,
  éj éhättäj, a éhättäja,
  éj pyydäj, a pyydäja i m.i.
Suš'estvitel'nolojs, kudamis on okončanija "o",
sanan izmenies on otettu literaturnoj okončanija "on":
  éj tuatan, a tuaton
  éj muaman, a muamon i m.i.

7. Glagol'nolojs formis okončanija "e" sijah on
otettu "ja":
  éj tije, a tijja i m. i.

8. Sanojs vävvy, savvu i m.i., on otettu literaturnojh 
luaduh "vävy, savu i m.i.

9. Bukvan "š" sijah on otettu literaturnojda kiél'dä 
myöte bukva "s" vaj yhtes sanas "iski":
  éj iški kormanij, a iski kormanié i m.i.

V osnovnom kiéli on jatetty muga, kuj paistah suarnojn 
sanelijat. Sbornikas preobladajččou južnokarelbskoj 
dialekta.

Tämän sbornikan izdajčenda on vaj suuren i ser'joznojn 
ruavon - Karelijan fol'kloran izučenijan algu.

------

Saldatta Ijvan

Sluuži énne tsuaril Ijvan, sluuži i ongel kävyj. 
Kerran hänel ongeh puutuj kuldajne kalajne,
kudaj muutuj čomaksi nejdizeksi. Ijvan sil nejdizel:

— Tulet-go minul mučojksi?

- Tulizin, -sanou nejdine, - ga hyvä najne rojh
sinul huoleksi, čoma nejdine rojh kadonuoksi.

- Tule iélleh - otan, - sanou Ijvan.

Otti Ijvan sen nejdizen mučojksi i hejtti jo
tsuarin luo kävyndän. Tsuari sijt kyzyy tojzil:

- Mindäh-bo Ijvan hejtti minun luo kävyndän?

- Sentäh, — vastatah hänel, - ku Ijvanal puutuj
nygöj čoma mučoj. 

A Lähti tsuari Ijvanan muččojda kaččomah. Meni
sinne, kaččou - istuu najne ikkunpiéles i pajkkasta
kir'juttau. Tsuari ku nägi sen najzen, sejzatuj
kaččomah i kaj unohti, mojne oli häj čoma.

Tossa-piän tsuari kuččuu -Ijvanua iččeh luo i sanou:

- Minä annan sinul suuren sluužban: tuo minul
kandeleh, kudaj iče sojttas, iče pajattas, iče 
pläššis. 

Tulou Ijvan kodih itkun ke i sanelou mučojl
kajken diélon. Mučoj sanou: 

— Älä huoli ni midä, nämät sluužbat sluužimmo.

Andoj mučoj Ijvanal keräjzen da pajkkajzen i sanou:

— Kunne keräjne viérröy, sinne i sinä mene jalles, 
a ku rojnneh mojne ajga, i surma ruvennou
silbmih kaččomah, sijt pyhki täl pajkkajzel sil'mät.
Lähti Ijvan matkah. Keräjne se viéröy, viéröy
läbi gluholojs korbilojs, a häj matkuau jalles.
Viéri keräjne mökkizeh sah i azetuj. Meni Ijvan 
mökkizeh, kaččou - istuu akka paččahan piäs, -
njannit, ku lypsin rengit, sil'mat ku suola vakat.

— Aha, sanou akka, - kolmekymmen vuotta tänne
éj käynyt ristikanza, a nygöj i tulit syödäväksi.

- Oh, tjoutojni, -sanou Ijvan, - Matkalajzes on
vaj luuda njappine, a rokka rojh, kuj pezevezi. Sinä
parembi kyzyzit: — kunne menet, midä kävelet?

Akka lähti paččahan piäs i tahtoj jo Ijvanah käzin 
tulla, a Ijvan i ozutti hänel pajkkajzen. Akka
kerras muutuj luaskavaksi, sanou:

— Aha, vävy olet ollut-gi!

Sijt akka rubej Ijvanua syöttämäh, juottamah i
kyzelemäh:

- Kunne menet, midä kävelet?

- Minul, - sanou Ijvan, - pidäs suaha kandeleh,
kudaj iče sojttas, iče pajattas, iče pläššis.

- A miun pojjat, - sanou akka, - sidä i ruatah.
Illal mökkizen luo tuldih — löyhkähtettihes
kolme hukkua, kiättih pihal mukki i muututtih
brihojksi. Tuldih mökkizeh, syödih ildajne i 
ruvettih luadimah kandelehta, a Ijvanua pandih tulda
pidämäh i sanotah:

- Vaj nukahtannettos, daj piä iäres!

Ijvan pidi, pidi tulda i nukahtih.

- Midä-bo nukut? 

- Én nuku, a duumua duumajčen.

- Mittumua duumua duumajčet?

- Duumajčen, - sanou Ijvan, - märgiä muada muailmal 
on énämbi, ku kujvua.

Sijt brihat se ruado jatettih kesken i ruvettih
muata. Huondeksel nostuo brihat muututtih hukiksi
i lähtiéttih meččäh tijjustamah, toven-go Ijvan 
pagizi.

Illal tuldih hukat kodih, kiättih mukki, muututtih 
brihojksi i sanotah:

— Tozi on ollut, märgiä muada muailmal on énämbi, 
da vié umbi lammit on sen piäl.

Syödih ildajne i ruvettih kandelehen luaindua
jatkamah. Ijvanua opad' pandih tulda pidämäh i 
sanotah:

— Vaj nukahtannettos, daj piä iäres!

Pidi, pidi Ijvan tulda, jal'gimäj éj vojnut kestiä 
i nukahtih.

—Mida-bo nukut? - kyzytäh vellekset.

- Én nuku, a duumua duumajčen.

— Mittumua duumua duumajčet?

- Duumajčen, - sanou Ijvan, — kujvua puuda mečäs 
on énämbi.

Opad' brihat jatettih ruadojo kesken i ruvettih
muata. Huondeksel muututtih hukiksi i lähtiéttih
"meččäh tijjustamah, toven-go Ijvan pagizi. Illal
tuldih kodih, kiättih mukki, muututtih brihojksi
i sanotah:

- Toven pagizit, - kujvua puuda mečäs on énämbi,
da vié kuadunuot puut sen piäl.

Opad', ildajzen syödyö, ruvettih jatkamah sidä
ruaduo, kandelehen luadimista, a Ijvanua pandih 
tulda pidämäh, sanotah:

- Vaj nukahtannettos, daj piä iäres!

Ijvan opad' éj vojnut kestiä, pidi, pidi tulda
i nukahtih. 

— Midä-bo nukut ? — kyzytäh.

- Ga, nukahtimmos, onnuako!

Yksi briha jo muutuj hukaksi, čtoby hypätä hänen 
piäl. Jo surma rubej Ijvanal sil'mih kaččomah.
Sijt häj otti pajkkajzen i pyhki sil'mät.

- Aha, - sanotah, - vävy olet ollut-gi! 

Sijt hyö kijrehel valmistettih kandeleh, i lähti 
Ijvan kodih. Sen kandelehen, kudaj iče sojttau, iče 
pajattau, iče pläššiy, Ijvan vej tsuaril. Tsuari 
sanou:

- Tämä, kačo, on hyvä vešši.

Tossa-piän tsuari opad' kuččuu Ijvanua iččeh luo, s
anou: 

— Nygöj sinul annan tojzen sluužban. Tuo, - sanou, —
minul lejbä i čtoby lejvättä tulizit, tuo vägié - i 
čtoby väettä tulizit, dvorča tuo i čtobu dvorčatta 
tulizit i vié tuo mojne zirkalo, kudamah nägys kaj, 
midä mual ruatah. Opad' Ijvan tuli kodih itkun ke i 
saneli mučojl kajken diélon. Mučoj sanou hänel:
 
- Älä tuuži ni midä, pane huoli minuh, suammo
net vešit tsuaril.

Kir'juttau Mučoj Ijvanal pajkkajzen, andau keräjzen 
kädeh i sanou:

- Ku rodineh mojne ajga, i surma ruvennou sil'mih 
kaččomah, ozuta tämä pajkkajne. 

Työndi Ijvan keräjzen viéremäh i lähti matkah.
Keräjne se viéri, viéri läbi gluholojs korbilojs 
juuri mökkizeh sah i azetuj. Meni Ijvan mökkizeh, 
kaččou-istuu akka paččahan piäs, ——njannit,
"ku lypsin rengit, sil'mät, ku suola vakat.

- Aha, - sanou akka, - kolmekymmen vuotta tänne
éj käynyt ristikanza, a nygöj i tulit syödäväksi.

- 0h, tjoutojni, - sanou Ijvan, - matkalajzes on
vaj luuda njappine, rokka rojh, kuj pezevezi. Sinä 
parembi kyzyzit: - kunne menet, midä kävelet?

Akka se hejtyj paččahan piäs i tahtou jo hänen
piäl hypätä. Sijt Ijvan ozutti hänel mučojn annetun 
pajkkajzen, i akka kerras lauhtuj, sanou:

- Aha, vävy olet ollut-gi!

Rubej akka hänel kyzelemäh:

- Kunne menet, midä kävelet?

Ijvan saneli akal kajken sen diélon i kyzyj,
éj-gö häj tijja tsuarin triébujttaizié veššilöj.

- Én minä tijja, — sanou akka, - no kolmen virstan 
peräs éläy minun vanhembi sizär, moužet häj tiédäy,
i työndi Ijvanan sinne. Lähti häj matkah i astuu
keräjzen jalles. Tuli mökkine vastah. Meni Ijvan
mökkizeh, kaččou— istuu akka paččahan piäs, njannit,
ku lypsin rengit, a sil'mät, ku suola vakat.

— Aha! - sanou akka, - kolmekymmen vuotta tänne
éj käynyt ristikanzan duuhuo, nygöj i tulit syödäväksi.

— Hoj, tjoutojni - sanou Ijvan, -matkalajzes on
vaj luuda näppine, a rokkua rojh, kuj pezevettä.
parembi kyzyzit:

— Kunne menet, midä kävelet?

Akka se opad' hejtyj paččahan piäs i tahtou jo 
hänen piäl hypätä. Sijt Ijvan ozuttau mučojn annetun 
pajkkajzen. Akka se lauhtuj i rubej kyzelemäh:-

— Kunne menet, midä kävelet?

Ijvan saneli hänel kajken oman diélon i kyzyj,
éj-go häj tijja tsuarin triébujttavié veššilöj.

- Én minä tijja, - sanou akka, — mene kolmen virstan 
tuaksi, sié éläy minun vanhembi sizär, häj moužet tiédäy. 

I puutuj jal'gimäj Ijvan kolmandeh mökkizeh. Kaččou -
opad' istuu akka paččahan piäs, mojne, kuj énzimäjzet 
kaksi. Éndizet paginat pidi Ijvan sen akan ke i kyzyy, 
éj-go häj tijja tsuarin triébujttavié veššilöj.

—  Én minä tijja, - sanou akka, - no vuota, kyzelen
mečäs éläil.

I ajoj akka kerähmöh kaj mual éläjat: löpšöjt, mavot, 
linnut, kyzelöy hejl, ga ni ken éj tijja. Sijt akka kyzyj:

- Vié-gö kedä kodilojh jaj?

- Jaj vanha löpšöj, - sanotah kučutut éläjat.

I sen kučuj akka kerähmöh. Lökšähtih gurba sel'gä 
löpšöj kerähmöh, kyzyy akka hänel, éj-go häj
tijja tsuarin triébujttavié veššilöj. 

— Minä tijjan,-sanou löpšöj, - ga énne lähtendiä 
ku olis syvväkseh kuu ajgua, sijt minä kohenizin, 
i vägié sujttus. I syötetäh händä kuu ajgua, sijt löpšöj 
sanou Ijvanal:

- Nygöj läkkä matkah, istoj minul sel'gäh i ota
évähiksi kolme kuljua lejbiä. Konza minä kiänän
piän, ähkiä minul suuh kulja lejbiä.

Lähtgiéttih matkah merdä myö, - löpšöj ujdau, a
Ijvan selläs istuu. Aettih, aettih, ga löpšöj piän 
i kiändi, a Ijvan i ähkäj hänel suuh kuljan lejbiä.

Aetah iélleh. Kodvan mendyö löpšöj tojzej kerran
piän kiändi, i Ijvan ähkäj hänel tojzen kuljan lejbiä.
Vié Kodva aettih, löpšöj kolmanden kerran kiändi
piän, i Ijvan ähkäj hänel suuh jal'gimäjzen kuljan.
Randa vié éj nävy, i Ijvan rubej varuamah, ku vaj
löpšöj éj kiändäs piädä nellättä kerdua. "Midä
sijt hänel suuh ähkiät?"

Löpšöj i nelländen kerran piän kiändi, a Ijvan
duumajččou: "Midä nygöj ruadua?" Kaččou, jo randa
sindäy, nägymäh rubej. Sijt Ijvan lejkkaj iččeh
pohkiés palan lihua i ähkäj löpšöjl suuh.

Nu i piästih randah. Kačotah - on kodi. Mendih
sinne, ga éläiä sié éj ole nikedä. Löpšöj se kyzyy 
Ijvanal:

- Midä-bo magiéda ähkäjt minul suuh jal'gimäjzel
kerral?

— Ga omas pohkiés lejklčajn palan lihua, - sanou
Ijvan.

Sijt löpšöj terväjzeh oksendi pohkién jarilleh
i sanou Ijvanal:

- Nygöj minä neuvon sinul, midä pidäy ruadua.
Minä menen päčin al, a sinä mene päčin tuaksi. Tänne 
tulou kaksi miéstä, i yksi hejs isköy kormanié
i sanou: "Ku olis täs kajkkié syvvä kylläl!" A sinä
sano: "Ku kaj syömizet oldas minun kormanis." I
vähän ajjan jal'geh tuli pertih kaksi miéstä. Yksi
hejs iski kormanié i sanou:

- Ku olis syvvä täs kajkkié kylläl!

I sil keskié jiävijhes sih pyhkim, a pyhkimen
piäl syömistä kajken luadusta, midä vaj pidänöy,
kylläl. Sijt Ijvan i sanou, kuj nevvoj löpšöj:

- Ku kaj syömizet oldas minun kormanis!

Pyhkim se syömizién ke i lendi päčin tuaksi, a
miéhet pöllästyttih i paettih iäres. Sijt Ijvan i
löpšöj lähtiéttih pejtos, syödih, juodih, mi vaj
pidi, a pyhkim se hänel i jaj. Sijt löpšöj sanou:

- Huomej tänne tullah kaksi miéstä, hejl on
mojne ruogo -kudamah vaj puhutah - rojh vägié, mi
vaj pidänöy, a kuj viäl'detäh iččeh päj, jo éj rodej
ni kedä, kaj väjt mennäh ruogoh jarilleh.

Tossa—piän tuli kaksi miéstä pertih i Ijvan kyzyi hejl:

- Tahtotto-go syvvä?

- Tahtozimmo, ku ollou mil syöttiä.

Ijvan iski kormanié, sanou:

- Ku olis täs syvvä kajkkié kylläl!

I pyhkim - se livavuj i rodih sih syvvä, juvva,
kajkkié kylläl. Miéhet net dijvujjahes, sanotah:

— Mejjan vešši on hyvä, a tämä on vié parembi.

— Vajhtatto-go? - kyzyy Ijvan.

— Vajhtammo, ku Sinä vajhtanet!

I saj Ijvan hejs ruvvon, a sijah andoj prostojn
juablokan. Hyväs miéles miéhet lähtiéttih iäres.
Mendih korablih, iskiéttih juablokkua, - ga ni midä 
éj rodinut édeh.

- Tämä mejdä, nägyy, muanitti, - sanotah miéhet,
no jarilleh éj ruohtita mennä, ku vägi ruvvon 
menetettih. A löpšöj opad' nevvou Ijvanal, midä
ruadua tossa-piän, sanou:

— Tullah tänne kaksi miéstä, hejl on mojne kirves, 
kudamal vaj iskiétäh, i rojhes dvorča édeh sejzomah - 
kokottamah.

Tossa-piän i tuldih net miéhet. Ijvan hejdä syötti i 
juotti pyhkimen avul. Miéhet dijvujjahes, sanotah:

- 0n mejjan vešši hyvä, a tämä on vié parembi.

- Ga rubiétto-go vajhtamah? — kyzyy Ijvan.

Vajhtazimmo, ku sinä vajhtanet.

I opad' Ijvan saj muanituksel sen kumman-kirvehen. 

Nelländenä päjvänä löpšöj nevvou Ijvanal:

— Nenga i nenga, tullah tänne miéhet, i hejl on
mojne zirkalo, kudamah vaj kačahtattos, kaj nägyy 
midä mual ruatah.

Ijvan i sen éndizeh tabah muanitti miéhis.
Kačahtih Vanjoj zirkaloh i nägöy, kuj tsuari hänen 
mučojda aeluttau da sebäjlöy. Häj terväjzeh
kerävyj i - kodih suadulojn veššilöjn ke. Tuli
"kodih, iski kirvehel, i rodih hänel dvorča kahta
parembi tsuarin dvorčua. Tuli tsuari, kaččou da
dijvujčeh, sanou:

— Vešit nämät ollah hyvät, hos minul andanet, 
hos iče pidänet.

Puhaldi Ijvan ruogoh i rodih vägié mene tijja
mi. Sijt Ijvan käski lejkata tsuaril piän iäres.
Piä  tsuaril lejkattih, a Ijvan rubej tsuarin tilal
tsarstvujččemah.

-----
Mereh pejtetty surma

Oli énne ylen bohatta kuptsa. Tuli hänel kuolenda
ajga, i surma tuli händä ottamah. Sih ajgah sah surma 
käveli muailmua nägevis, i kajkin tiéttih
oma kuolenda ajga. Tuli surma kuptsua ottamah, hänel
vié éj himojttas kuolta, ku on ylen hyvä éliä.
Sijt rubej kuptsa surmua luastimah, gostittamah kajkkeh 
luaduah, éluo tariččou, sanou:

- Ota mi tahto kuldua, vaj jatä minuo kolmeksi
vuotta Élämäh!

Surma soglassih i jatti hänen kolmeksi vuotta
élämäh. Sjit kuptsa i duumajččou: "Surma neče pidäy
hävittiä, éhki dostalin ijan élän, kuj vaj pidäy".
I duumajčči häj luadié kojn. I luadi kojn ylen
hyvän, no éj luadinut sih kodih ni edijnojdä ikkunua,
a usta luadi ylen äjjan. Ukset net luadi muga, vaj
yksi uksi salbavuu, i kaj ukset kerras salbvutah.
Mojzen häj mudrujčči kojn i azetti sen meren randah 
rattahil sejzomah. Kuni häj luadi i azetti sidä
kodié, sini i proji kolme vuotta, i surma opjad'
Tuli kuptsua ottamah.

- Jo-go nygöj lähtet? - kyzyy surma.

- Lähten, - sanou kuptsa, — ga énne läkkä vaj kačommo, 
mijttuon minä kojn lajn! 

Mendih surman ke kodié kaččomah, ga kuptsa kyzyy:

- Jo-go nengosta kodié näjt? 

- Nengosta kodié vié én nähnyt, - sanou surma.

A kuj-bo sinä mudrujčit luadié tämä kojn?

- Ga hyvä minul oli i mudrujja, ku éluo kylläl on!
Yksikaj minun élot sudre olis mendy, ku éj ole 
nasledniékkua - ni pojgua, ni tytärdä, - sanou kuptsa.
Nu, kävel'tih hyö ymbäri, kodi se ulločči kaj
"kačottih i mendih kojn sydämeh. Kuptsa se ozutteli
da ku punaldih iäres i plakkaj yhten uksen salbah,
kaj ukset kerras salbavuttih, i surma sinne jaj. 
Kuptsa otti boložkat rattahién vastal, i kodi šurahtih 
mereh.

Jo kolme sadua vuotta proji, a surmua éj ole mual. 
Ni ken éj tiédänyt, kunne häj kadoj. Konza surma 
hävij, jo silloj muailmal jaj sadavuodista rahvasta,
a sen jal'geh jo rodih nellisadavuodista. Vanhoj jo
éj rodinut mil syöttiä, i kuolta éj. Ruvettih hejdä 
mäen al vedämäh. Ylen äjja viédih vanhoj sinne,
mäen al, ga yksi-kaj éj kuolta, vaj lekahtellahes
vähäjzel hengis, a mägeh éj vojja nosta, vägié éj ole.
Yhtel mužikal jo ičelleh on nelläs sada matkas, a
vié tuattoh on hengis. Häj otti i vej tuaton mäen
al i regyön tahtoj jattiä sinne. Lähti pojga jarilleh 
mägeh nouzemah, ga tuatto kirguu hänel:

- Ota, pojgani, regyt mägeh, sil vié i sinuo tuvvah 
tänne, mäen al!

Keräj sijt mužikka jal'gimäjzet väet, pani tuaton 
jarilleh regyöh i vej kodih, a iče lähti surmua
éččimäh. Hänenke lähtiéttih éččimäh i tojzet mužikat.
Joga sijas éčittih, kajkil kyzel'tih, čto étto-go
tijja, kunne surma meni, no ni ken éj tijja. Jal'gimäj
löydyj nuotan pyydäja mužikka, kudamal oli jo puoli
nellättä sadua vuotta häj sanou:

- Konza minul oli vijzikymmen vuotta igiä, sijt
olimmo nuotal i näjmmö: oli rannal kodi. Sen
-jal'geh kodi se hävij, i hos iče émmo ollut lähil 
i émmo nähnyt, no kuulimmo, čto šolahtih vedeh.
 
Löydyi vié sen ajgazié nuotan pyydäié mužikkoj
nelli hengié, kudamat nähtih, mittujne se oli kodi.
Sijt sivottih hyö juakkerih nuora i ruvettih meren
poh'jua   vedelemäh. Veel'tih, veel'tih i suadih
se kodi meres. Kodih sih kuptsa oli pannut surmal
syömistä i vettä. Sijt, konza surma piäzi kojs, énäm-
bi éj hejttänyhes nähtäväksi ni kel, a vanhat ruvettih 
kuolemah.



Kajaj

Vanhal Väjnöl oli tytär kaunis Katerina. Hyö
élettih yheksän meren tagan i puoli merdä kymmenettä. 
Meni sinne seppä Ilmojlline vanhan Väjnön tytärdä 
koziččemah, ga päjväjne pruavednoj tože jo
kozičči Katerinua i ajvin kačoj häneh, a mujh ni
keh kaččuo éj tahtonut.

Jo tojzet rahvas ruvettih sanomah, čto päjväjzel
pruavedno pidäy kaččuo joga ristikanzah kohti, a
éj vaj yhteh Katerinah. Sijt seppä Ilmojlline käski 
päjväjzel pruavednojl kajkkih kaččuo yhtenjuttyö, 
i sen jal'geh päjväjne jatti Katerinan i kajkkih
rubej yhtenjuttyö kaččomah.

Nu, tuli seppä Ilmojlline Katerinua koziččemah, 
ga se éj tahto mennä hänel, da i vanha Väjnö
éj tahto andua tytärdä, no häj yksi-kaj tahtou 
ottua. Sijt vanha Väjnö otti i lajnoj sepän 
Ilmojllizen vaččah i pidi sié puolentosta vuotta. 
Seppä oli, oli sié i rubej seppiččemäh. Rubej vačča
vanhal Väjnöl palamah, i häj oksendi sepän iäres i 
andoj Katerinan hänel mučojksi. Svuad'bo ku piettih
i lähtiéttih kodih ajamah, ga Katerina dorogal i
pageni, - muutuj sorzaksi i lendi merel. Raviémbi
sorzua ajoj seppä zerkal hevol merdä i tabaj
Katerinan. 

Lähtiéttih iélleh ajamah, ga Katerina myös pageni,
muutuj kajajksi i énämbi éj vojdu händä tavata. Sijt
seppä Ilmojlline kirguj hänel jal'geh:

— Mene ilmajne igä vasta rannal kaukota, nuotan
pullon piäl istu i ajvin kajajnna ole!

Sen jal'Geh seppä Ilmojlline tuli kodih i otti
mučojksi Anna-Krasotkan, kulda kasan.

Surma pučis    

Rodih Seppä Ilmojlline vojmattomaksi, i tuli josurma händä
ottamah. Seppä oli ylen vijzas i sanou surmal:

-Istoj sinä tuol stuulal!

A stuula se oli mojne, čto istuja éj tojmitannut lähtié iäres. Seppä
ilmojlline oli mojne vojmatoj, ga ni kävellä éj vojnut.  Häj sanou
surmal:

—Piästä minuo kävelemäh, menen tojzeh pertih i otan proskennjan
nuorimas pojjas.

Surma piästi. Seppä ku lähti, ga kaksikymmen
vijzi vuotta sié i käveli. Sijt luadi häj pajas raudajzen 
pučin vandehién ke i tuli surman luo. 

-Nu, läkkä nygöj iäres, -sanou seppä.

Havajčuj Surma, sanou:

-Hätkeh-kö i puutuj minul täs istuo!

—Sinuo kajkin čakatah, ét rahvahié kuoleta.  Nygöj mene täh puččih,
minä vién sinun meren rannal, sié sinä minun otat i piäzet rahvahan
nägemättä.

Meni surma puččih. Seppä ilmojlline sen salbaj, pani regeh, vej merel
i lykkäj lähtiéh, Vaj huondes zorjan tiähtyt sen nägi.

Ei ruvennut rahvas kuolemah, i vanhoj jo ruvettih mäen al viémäh.
Yksi mužikka vej oman tuaton mäen al i rubej regyttä sinne jattämäh,
ga izä i sanou hänel:

-Ota, pojga-rukka, regyt iäres, Konza sinä vanhanet, ga i sinuo tuvvah
tänne sil regyöl.

-Tuatto, muga-go rojnneh?-kyzyy pojga. -Muga ku rojnneh, ga viére vaj
jarilleh regyöh !

Vej mužikka tuaton kodih i lähti surmua éččimäh.  Éčči, éčči éj voj
löydiä, ni ken éj nähnyt.  Sijt kyzyj häj huondes—zorja tiähtyöl. Se
sanou: näjn, kuj mužikka vedi midä-liénöy pučis zerkal hevol, a rožat
ičelleh oldih revus, i käet, kuj palanuot rovno.

Dogadih rahvas, sanotah:

Ga sijt se oli seppä Ilmojlline!

Mendih sepäl Ilmojllizel kyzymäh, ga häj kajkkié istutti sil
stuulal. Istutah rahvas i éj tojmiteta lähtié iäres, kaksikymmen vijzi
vuotta muga istuttih. A seppä Ilmojlline muga vanhani, ga iče rubej
duumajččemah: "Hos kuolta olis, muga nygöj vanhanijn, ga ni éliä éj
himojta."

Sijt vasta seppä Ilmojlline piästi rahvahan stuulas i ozutti, kus on
surma. Suadih rahvas meres pučči i piästettih surma. Sen jal'geh rubej
rahvas kuolemah, énzimäjzeksi kuoli seppä Ilmojlline.