COARIN POIGU, ČORTTAN SIEMEN
VIELD’ÄRVI
On sie coari da coarin mučoi. I coari lähtöv kolmekse vuottu toizeh linnah. Lähties sanoo:
— Ku ed voinne poigoa tulemale soah, peä leikat eäres.
Häi i jumaloin edeh menöö, molih ehtänny:
— Anna, Hospodi, poigu!
I toss ehtänny molih, i kolmanden ehtänny molih:
— Ku ed andanne Hospodi poigoa, hot čorttu siemendy vaččah panis!
I tuloo ylen hyvä briha.
— Minä, — sanoo, — panizin sinule siemenen vaččah.
— Panet, ga tule.
— Minä tulienn yönn i tulen, — sanoo, — kesk-yön aigah, vai tulgah käskyläine vereädy avoamah, konzu i vereädy plikahuttanen.
Häi tuloo, vereädy plikahuttaa, i käskyläine avoamah menöö. Tuloo i käskyläine, juoksoo coarin mučoilluo magavusial i sanoo:
— Kačo, mado tuloo kaheks-niekan parren jämevytteh, syldy pitky!
A mučoi ni kunne paeta ei ehtinnyh. Mado ryndähil tuli, suud andoi dai eäreh i lähti.
No hänelleh rubei vačču kazvamah coarin mučoil. Mi aigoa mennöö, vuvven kaudehet, siid häi lapsen i soav, pojjan. Poigu brihaččuzeks i kazvav d’ongöi tobjaks.
Brihaččuine i lähtöö pihale kävelemäh, toizien brihaččuloin kera hyppimäh rubiov. Hyppies ku lykitäh kivie sidä, petties i puuttuu lesken-akan ikkunah kivi. (Pete vedäv ikkunah, a häi lykkeäz mujjal.)
Lesk-akku laskettaa:
— Coarin poigu, čorttan siemen! Lesken-akan ikkunoa murendamah tulid!
Kodih i lähtöy brihaččuine. Moamah luo menöö, moamalleh sanoo:
— Miz minä rodinuhez olen? Lesk-akku nenga sanoo: «Coarin poigu, čorttan siemen! Lesken-akan ikkunoa murendamah tulid!»
Moamah i laskettav:
— Mene tid’d’ä lesken-akan paginoi.
A poigu neče i lähtöö tossu peän kävelemäh pihal, i tossu peän išköö kivel ikkunoa.
I lesk-akku sanoo:
— Coarin poigu, čorttan siemen! Miksi tossu peän d’o-nygöi tulid ikkunoa murdendamah lesken-akan?
Brihaččuine kodih i lähtöö. Opad’ moamalleh sanoo:
— «Coarin poigu, čorttan siemen!» Mindäh sanoo minul lesk-akku nenga?
Moamah ni miitut ei virkka.
Häi i lähtöö kolmandennu peän hyppimäh i sidäžö myö išköv ikkunoa kivel.
Lesk-akku sanoo:
— Eh, coarin poigu, čorttan siemen! Kolmandennu peän ikkunoa tulid murendamah minun!
Häi kodih i lähtöö brihaččuine moamah luo. Moamalleh prizmiöv sanoo:
— Miz minä rodinuhez olen?
I moamah i sanoo, nengoine i nengoine dielo oli, kolmekse vuottu lähti toizeh linnah toatto, lähties sanoo: «Poigoa ku ed voinne tulemale soah, peä leikat eäres.»
— I minä, — sanoo, — molimmoh kolmed suutkad, i rodinuheze minul miituttu ei. Jälgimäin minä sanoin, što: «Hot čorttu siemenen panis!» Siid minule i vačču rubei kazvamah, i sinä rodiittoh.
Siid häi rubei pakiččemah blahosloven’oa moamalleh. Moama blahosloven’oa hänel anna ei. Häi kaikelleh pokoroičeh, siid d’älgimäi i andoi blahosloven’an moamah.
Lähtöö moamah blahoslovihuu Spoasale puuttumah. Menöö nengomah namasterih, vie nygöi on kuuskymen syldy keskie.
Namasterih laskiet ei manoahad. Kirrutah:
— Midä tuled namasterie prelestimäh, coarin poigu, čorttan siemen?
Itkun häi i loadiv. Manoahhu i tuloo hänellyö paginal, händy i nevvoo:
— Mene toizeh namasterih. Toizes namasteris tietäh, kunna pidää sinun mennä Spoasale puuttumah.
Häi ielleh i lähtöö toizeh namasterih. Menöö toizeh namasterih, yheks-kymmen syldy keskie d’eäv.
Manoahat sanotah:
— Midä tuled namasterie prelestimäh, coarin poigu, čorttan siemen?
Laski ei.
Häi i loadiv itkun. Kolmed suutkad itkööb, i händy i tuloo namasteriz nevvomah manoahhu:
— Mene ielleh; nengomah i nengomah namasterih Spoassu kävyy, i siid sinuu nevvotah, kui pidäy Spoasale puuttuo!
Menöö sinne, i Spoassu kolmed suutkad ei tule namasterih jo. I ruvetah manoahad pagizemah keskenäh: mindäh Spoassu ei kävy kolmed suutkad namasterih?
Manoahhoa kolme lähtöö namasteriz ymbär eččimäh, midä on joadostii namasterih tulluh. Nel’l’änzil suutkil Spoassu kellojalgoih menöö, kelloh išköö i iguumin namasterin kellojalgoih menöö sinne Spoasalluo. I Spoasal häi kyzyy, nengoine i nengoine miez on, Spoasale puuttuo tahtoo.
I Spoassu nevvoo iguuminal, što nengomah i nengomah linnah käskiekkeä händy.
— Linnah mennööbi. Nengomaz linnaz on leski, i leskeh puuttuokkah. Leski händy nevvoo.
Häi menöö linnah sinne leskellyö.
Leskel kyzyv:
— Auta peästeä minuo Spoasale puuttuo. Kuibo minä voin Spoasal puuttuo?
Lesk-akku sanoo:
— Äjjy diel on puuttues.
Leskel-akal on sulhaine, i lesken-akan sulhaine čorttan kere yhteh stolah kävyy aiven. Lesk-akku sen brihan ottav dai sundugah panoo perzien al ičelleh. Yökse i tuloo kodih sulhaine. Häi gostittao, syöttäö, juottaa sulhaizen kaiken.
Sulhaizel sanoo, vot nengoin i nengoin miez nečil putil rodinuhez on i tahtoo Spoasale puuttuo.
— Kuzbo hänen on nad’pissi? Ku voinned soah nad’pisin, yhtele postelil moate rubien.
— Yhtel postelil moate ruvenned, minä nad’pisin soan, kus taht ougah.
I häi pakiččoo käen pod’piskah, i häi käen andaa pod’piskah. I ruvetah moate.
Huondeksel nouzoo sulhaine, i hänel troikku hebuo pihah tuloo. Lähtöö i brihal käsköö:
— Tarttu toakspäi kannoil!
Nad’pisie soamah ottaa brihan iččeh kere. Mennäh sinne, i häi sanoo čorttal, kaikkii vanhimale kuomalleh. Häi i stolan loadiu i syvvä i juvva loadiu kaiken jytytty kylläl. Kedä on čorttan käenalovehtu, kai kuččuu stolah. I häi rubiobi kyzymäh kaikil:
— Kel on neče nad’piss?
Pučitaheze kaikin:
— Minul eole.
Kaksi miest ei ni voija puččiekseh lujah. I otetah, kiistämäh hyö ruvetah kahtei vastai.
Yksi sanoo:
— Minä en pannuh siemendy. Minä käin kyzymäh.
A toizele sanoo:
— Minä kyzyin, a sinä käit panemah.
Kudai käi kyzymäh, händy i peästetäh eäreh i tostu otetah muokata, kudai pani, kohtustutti. Händy kaikelleh lyvväh, a yhtelleh ei anna nad’pisii šokas. I kymmene regie koivuo leikatah i tukkuh pannah. Tuli bokkah tukkuh sih i briha lykitäh. Häi palav liinan siemenen suuruoks, i händy puhaldetah vai, roih briha endizen jytytteh.
Sanotah:
— Jog annad nad’pisin šokas?
— En anna, — sanoo.
Laskettav vanhin čorttu:
— Pangoa kuoman postelile!
Ottaa sanoo:
— Nakkoa täs nad’piss, lykkeä. Kuoman postelile en lähte.
Nad’piss i soah i lähtietäh eäreh.
Tullah lesken-akan luo sen. Lesk-akku brihal nevvoo:
— Sinä mene linnah. Linnah menned, kolm yhekseä lukkuo osta. Siid osta skimnoi veičči. Kodih lähtened, veičel leikkoa omas bokas lihoa. Lihapalah loukko kaiva veičel, lukkuh pane i lukun kere dorogal lykkeä. Iče pagene dorogua myöte min vai ehtinet. Juoksed, juoksed. Opad’ leikkoa lihoa i loukko kaiva. Opad’ lykkeä dorogal. Paenned, peässed, nužniekkah riputtajje!
Häi muga i roadav, lähtöv pagenemah dorogua myöte. Kaks brihoa händ jällelpäi ajetah, kudamil nad’piss oli šokas. Häi nužniekas-sai juoksoo, pagenoo heis, nužniekkah tuloo i riputah.
Hyö otetah sylgietäh:
— Ed maltannuh eleä, ga ripu nečis!
Brihat ned jällez ajajad lähtietäh eäres, i häi keritäh nužniekaz, rippeis sie eäres dai namasterih menöö. Spoasan ker yhty, proškenoa syöv.
Kodih menoo namasteriz moamah luo. Käveltes sie, aigoa hänel menöö vuottu kymmene. Moamah händy vastoau itkun kere. Moamah kere elämöh rubio sih. Moamah sanoo:
— Spassibo, poigu, ku nenga staraičittos; Spoasale puutuid!
Vield’ärves, 1871