G. Rìklin

Hrabrojh pograničnikkah Karatsupah i hänen mièleväh Indus koirah näh

KARGOSIZDAT – 1939 – PETROZAVODSK


Koodavus:
а=a  б=b  в=v  г=g  д=d  е=e  ё=jo  ж=ž  з=z  и=i  й=j  к=k  л=l  
м=m  н=n  о=o  п=p  р=r  с=s  т=t  у=u   ф=f  х=h  ц=ts ч=č  ш=š  
щ=šč ъ='' ы=ì  ь='  э=è  ю=ju я=ja ä=ä   ö=ö  ÿ=y 

Sovetskoj granitsa on lujal lukul!

Mejjan velikojn rodinan granitsat ollah piäl kuuttakymmendä tuhatta kilometrua.

Nämä granitsat ohranjajjahes hrabrolojl nadežnolojl bojtsil.

Zakavkaz'jan mägilöjs, Poles'jan suolojs, lähil Mančžurijua olijojl sopkil, Ukrainan päjväpajstojzil prostorojl – joga kohtas i kajkkiél slavnojt ihmizet zelenolojn petlitsojn ke, mejjan mužestvennojt pograničnikat, stojko i bezzavetno ispolnjajjah omua sväščennojda dolgua rodinan iés.

Myö uvažajčemma i suvajčemma gerojloj pograničnikkoj mužestvas, hrabrostis, lovkostis, sijd, čto éj žiälöjen iččié, hyö vardojjah mejdä, mejjan muada vragojs, fašistojs, špionojs, diversantojs razrušiteljojs, kudamat opitah piästä mejjan territorijal.

Myö tijjammä äjjan gerojloj – pograničnikkoj. Myö slagajčemma hejh näh pajoloj. Ken, naprimer, éj tijja pograničnikkua – ordenonostsua Nikita Karatsupua, rozìsknojn kojran Indusan provodnikkua, — Karatsupua, kudama zaderži énämmän sadua kajkenmojzié granitsan narušiteljoj – špionoj, bandittoj, kontrabandistoj?

Krasnoj Armija vospitìvajččou ihmizié, roždajččou ajvin uuzié i uuzié gerojloj. Prostoj, ni mil éj éruoja tojzis kyläläjne briha, Nikita Karatsupa kazvoj Dal'njojl Vostokal, Grodekovskojs pograničnojs otrjuadas. Tänäpäj Karatsupan nimi on izvestnoj kajkel mual.

Pograničnojl zastuaval Karatsupa tuli Kazahstanas päj. Häi rodih gluhojs kyläjzes, bednjakan-krest'janinan perehes.

Pečal'noj oli hänen lapsestus ajga. Nuorete han jo batrakojčči, éli viérahién ihmizién luona, pajmendi viérasta žijvattua. Opastundah näh éj midä ollut i duumajja.

– Granitsa luadi miun ihmizeksi,— sanou Karatsupa. Tiä hän liéni kul'turnojksi, političeski gramotnojksi krasnoarmejtsaksi.

Rjadovoj bojtsa Karatsupa terväh piäzi mladšojksi komandiraksi i raznsknojn kojran provodnikaksi.

Upornoj haraktera on Karatsupal: esli midä zaduumajčči objazatel'no vedäy loppuh sah.

Vot, primiéraksi, Indus. Kojra liéni znamenitojksi vaj provodnikan nastojčivostin avul. Vié éj ammuj Indus oli tyh'janä kudžuna. Karatsupa luadi hänes umnojn boevojn sovetskojn granitsan storožan.

Täs knijgas myö tuomma érähié slučajloj Nikita Karatsupan pograničnojs élokses.

Yhten kerran pimiél yöl

Karatsupa lähti narjadah granitsal. Yhtes hänen ke, konečno, lähti i nerazlučnoj druga-kojra Indus.

Matkata pidäy hilljah, ostorožno. Yö on pimié, kuudamatoj. Vojt projdié sijriči narušiteljas i éj dogadié händä. Kus tuh'jo, kus kando, kus ihmine – ét beri. No on Indus – hän kaj dogadiu, kaj razberiu, hän ni kedä éj piästä. Indus éj podvedi.

Vot matkuau hän iél, täyzi vnimanijua i nastorožennostié, njuustelou joga mättähäjzen, joga tuh'jojzen. Hänen jalles, hilljah polgien, astuu Karatsupa. Pidäy tiédiä tajga, éllendiä sen šumut: sié tuuli kujvan oksan katkai, sié hyppaj koza, a vot juuri lähil juoksi pedra.

Kävelöy Karatsupa, kuundelou tajgua. Kuj budto olis kaj spokojno.

Vdrug Indus kerras azetteleh i sejzou yhtes kohtas, kuj vskopannoj.

Tämän mojzes slučajs pidäy tulla Indusan luo i kaččuo, punougo hän hännäl. Esli gu punonou hännäl, silloi tämä znuaččiu: vnimanija, puutujn jallel.

Sen jal'geh kuj Indus löydäy jallen, hän kerras luadiu kruugan, opredeliu, kudamah puoleh mäni narušitelja: granitsah päj vaj granitsas päj, tìlah. A sen jal'geh jo uverenno mänöy jal'gié myöte. Tämän hän luadiu vajkkani, ser'jozno i vdumčivo.

Täl kerdua Indus obnaruži, čto jallet viétetäh tìlah, se on mejjan puolel. Obnaruži i lähti iélleh päj.

Juoksi Karatsupa kahtej Indusan ke kuuzitojsta kilometrua. Tuldih mittujzen-liénöy joguon luo. Narušiteljan jal'gi täs kadoj. Nägyy, mäni joves pojkki tojzel rannal. Ni midä ét luai – pidäy männä kualamal ili ujdua. Pravda, ajga kezojn kyl'bemistä varojn on kajkis nepodhodjašojmbi: pimié i vilu. Diélo oli myöhäjzel sygyzyl.

Täl ajjal Indusal éj pologaje kävellä vettä myöte. Ovčarkat pahojn kestetäh kezojtandua: hejl kezojn jal'geh huonostuu njuuhtanda sposobnosti.

Löydi Karatsupa joves éj syvän kohtan. Otti kojran yskäh i rubej kualamah jogié. Vezi oli vilu, jiähine, Karatsupal dostigajčči počti vyöh sah.

Tuli pograničnikka rannal, hejtti kengät, kuadoj veen. Lähti randua myöte. Ni-mittujzié rezul'tattoj. Jal'gi kadoj.

Neuželi narušitelja jaj sinne, sil rannal? Neuželi kaj tämä kävelendä jiähistä vettä myöte oli naprasnoi? Značit, pidäy kiändyö jarilleh sil rannal. Opjat' on Karatsupa vees. Opjat' hän kandau Indusua yskäs. Lähtiéttih rannal. Karatsupa istujhes. Rubej kuundelemah: hillevys.

No Nikita Karatsupa éj ole sen mojne pograničnikka, čtobì uspokojjakseh, éj dostignihuo tselié. Ved' narušitelja on kus-tahto lähil. Pidäy éččié.
– Lähtemmä, Indus!

Astuttih rannas päj askelda kaksi sadua. Vdrug kojra sejzattuj i rubej punomah hännäl. Pograničnikka kerras viéri mual. Rinnal hänen ke viéri i kojra. Indus jo oli povuadinnuhes tämän mojzih proisšestvijojh. Hän tiédäy, čto nygöj pidäy viruo hilljah, lekahtamatta. Viruo i vuottua provodnikan prikazanijoj. Karatsupa viruu éj suurekkajzel mägyččäjzel. Kaččou alah i nägöy, čto sié, tuh'jon luona, lijkahtellahes mittyjzet-liéne figurat.

Pimiés hänel ozuttauduj, čto sié on ylen äjja rahvasta, hengié vijzikymmendä. Viruu Karatsupa i duumajččou:

"Hejdä sié on min vastah, a mié yksin, naganan i kojran ke. Narušiteljat revitelläh miuda palojksi. No otstupajja éj sua, pidäy dejstvujja, i midä stremitel'nojmbah, sidä parembi...

Hän ryydäy alah, lähemmin tuh'ikkoh päj. Hänen ke rinnakkah ryydäy Indus. Vot hyö ollah jo kymmenel metral tselis. Karatsupa hyppiäy, kirguu:
– Viére!
I työnäldäy naganas päj vìstrelan yläh.

Hyö kerras viértih. Viéri i Karatsupa. No vitkittiä éj sua. Karatsupa skočahtah i zavodiu komandujja... olemattomal otrjuadal. Komandiran iäni kajuou tverdo uverenno:
– Ivanov, ottua nellä hengié i sejzattuo ojgiél puolel. Petrov, Ottua nellä hengié i sejzattuo huras puoles! Sidorov, Ottua kuuzi hengié i männä tìlah! Egorov, jiä sijojlleh otrjuadan ke i énzimäjzes signualas avua ammunda!

Nämién rasporjaženijojn jal'geh Karatsupa, vernojn Indusan soprovoždenijas, spokojnojl pohodkal lähenöy tuh'joh päj. Naganua pidäy valmehena. Sijojlleh okažijhes vaj kolme hengié. Virutah smirno – pöllästyttih. Karatsupa obìskajčči hejdä – éj go ole oružijua. Hejl hän löydi vejčet, ognestrel'nojda oružijua éj ollut. Možet i oli, no pöllästyksis hyö lykittih. Kuj jalles vìjasnijhes, nämä oldih kontrabandistat. No pograničnikat hyvin tiétäh, čto sié, kus on kontrabanda, sié on i špionaža.

– Tejdä kajkkiédah on kolme? – kyzyy pograničnikka.
– Kolme.
– Énämbi tejjan ke éj-go ni kedä ole?
– Ni kedä.

No Karatsupa éj usko sanojl.
–Indus!
Kojra kerras éllendi, mittyjne zadanija hänel andahes. Indus yrrästih tuh'jolojh. Kahten-kolmen minutan peräs hän vedäy yhten, sijd tojzen, kolmannen. Muga Indus toj vié kuuzi hengié. Kajkkiédah – yheksä.

Keräj hejdä Karatsupa yhteh tukkuh, kojran istutti édeh i käski narušiteljojl viruo spokojno. – Esli lekahtannettokseh, mujstakkua-mié tejjan éländäs én vastua. Kojra revittelöy.

A yksi hejs jaj vejčen ke. Hiémuah pejtti. Vot hän rubej midä-liéne köbölöjttämäh, tungevuj hiémuah. Možet bìt', tahtoj hypätä pograničnikkah. Indus tämän kerras dogadi. Yksi stremitel'noj hyppävys – i Indus tartuu terävil hambahil narušiteljan ojgiéh kädeh. Se killjahtah i kirvottau vejčen. Indus tembuau vejčen i tuou sen izännäl.

Karatsupa prikazìvajččou narušiteljojl nousta. Hän jatkau komandujja omal "armijal".

– Nellin hengin joga puoles päj. Loput tulgua jalles. A mié rubién ajamah hejdä zastuavah. Slučaj midä – primenjajgua oružijua. Ni mittyjzié predupreždenijoj éj sua andua, a ambuo. Egorov, mujsta miun prikuaza! Sidorov, kačo tarkembah!

Muga lähti viéttämäh Karatsupa kajkkié tädä bandua zastuavah, se i diélo andaen rasporjaženijoj omil olemattomil vojskil.

Dorogal érähil kontrabandistojl liéni podozritel'no, čto komandira kajken ajgua andau prikazanijua, a niken hänel éj vastua i askelié kuj-budto éj kuulu.

Yksi hejs sejzattuj, zavodi kačella bokkih. No hänen luo juoksi Indus i vihajzesti ärähtih. Ljubopìtnojl pidi otkažiékseh omis nabljudenijojs.

Jo juuri zastuavua vaste hyö ubedittihes, kuj lovko heidä muanitti pograničnika.

Hyö ruvettih sporimah, viärittäen tojne tojsta varuannas. Karatsupa sdajčči zaderžitut komendaturah i lähti Indusan ke muata.

Kuččumattomat gostjat

Karatsupa on kajkis korgiémbua mnenijua Indusah näh. – Miélevä on miul kojra, – sanou hän, – vot vaj pajsta éj malta. A éllendiä – kaj éllendäy...

Konza Karatsupa poluččiu zadanijan proviérié granitsa hän sil že čuasuo mänöy Indusan luo. Se, nähtyö oman izännän, kerras nastorožihes, kak budto vuottau prikazanijoj.

Provodnikka sanou čjotko: – Indus! Mejl on prikažittu proviérié granitsa. Esli on narušenija, pidäy čestin ke se obnaružié. Vperjod!

Äl'giä duumajgua, čto tämä on šuutka libo že mittujzen-tahto čudačestvan projavlenija Karatsupan puoles. Éj, tämä on omaluadujne pedagogičeskoi prijoma. Muga kuj tämä fraza jo äjjan vuotti proiznosihés yhteh luaduh čjotko i medlenno, Indus jo povuadih täh i tiédäy, čto tämän jal'geh pidäy kerras že männa granitsal i éččié jal'gi. Täl taval, tämä liéni tvjordojksi kojran privìčkaksi.

Provodnikka suvajččou i tseniu omua miéleviä kojrua. Suuremman čuastin omas ajjas hän posvjaščajččou Indusan vospitanijal i trenirovkal.

"Ruadaen granitsal yhtes oman kojran Indusan ke, – sanou Karatsupa, – miul tuletteli vastavuksendella raznolojn kategorijojn narušiteljojn ke. Yksié zaderžijmma kerras, soprotivlenijattah hejjan puoles. Tojzet opiteldih pejttyö. Kolmannet énämmäl opìtnojmmat, probirajttihes maskirovkan ke, ispol'zujen trudnojda mestnostié, kazvahtannutta sagiél bur'janal, poltetut pellot, gornojt hrebtat i otrogat, kivistä muada i gornoit jovet.

Yhtel sanal, hejjan valliččema mestnosti oli sen mojne, kudaj zatrudnjajčči hejjan presledujččemizen. Érähil kerrojl narušiteljua pidi vediä daže vees päj. Indusua muanittua éj sua. Äjjat kodvaksi mustojtetah hänen torahambahat.

Indusua tiétäh éj vaj pograničnikat, no i kaj mestnoj Garnizona i kolhoznikat. Händä suvajjah, hänel uskotah.

Hän on sidä že roduo, kuj i tojzet kojrat, no hänen ruaduo myöte ravnojda hänel ét löyvä. A kaj diélo on sijd, čto mié iče opastin Indusan iskusstvah éččié i zaderžié vragoj, kudamat tullah mejjan territorijal. Kajken joudavan ajjan mié annan hänel. Trenirujčen händä joga päjviä i joga ajgua annan hänel složnoloj zaduaččoj i izučajčen hänen ruaduo.

Täl taval mié dobejčimmos sidä, čto miun Indusa ottau vajnon vanhas jalles i ruadau kajkis složnojmmas obstanovkas.

A löydiä vanha jal'gi i viéttiä sidä myöte – ylen složnoj i jugié štuukka. Éj joga rozìsknoj kojra malta rädä luadié.

Indus miun ruavos on glavnoj pomošnikka. Mijttyjzis vaj peredelkojs myö hänen ke émmä ollut! Vot. Primiéraksi, yhten kerran yöl kuččuu miuda zastuavan načal'nikka i sanou:

– Tovariša Karatsupa, on suadu donesenija granitsan narušenijah näh. Pidäy nemedlenno proviérié.

Kohti sanoen, muata himojtti. Mié én ammuj kiänyjn narjuadas päj. No konza on sročnoj i interesnoj diélo, ajvin ihastelettos.

Suaduo zadanijan, mié terväjzeh juoksin Indusan luo, i kuj ajvin tämän luajn, raportujčin hänel. Häi vastavukseksi vesselästi ärähtih, i myö lähtimmä. Diélo oli avgustal. Yö oli lämmin. No terväh zavodi čipettiä vihmajne. A märräl siäl kojral on ylen trudno löydiä jal'gi. No mié nadejčimmos Indusah. Miun nadeždat opravdajttihes. Mänimmä myö kilometrua kolme-nellä. Indus azettuj, rubej vigelöjttämäh hännäl i kaččou miuh.

Täs jo vojbi vpolne doverjajjakseh hänel. Vällendät povodajzen, työnät Indusan iél, i hän siun tuou tselih.

Jal'gI vej syväh tìlah.

Astut upottaié suoloj myöte, rìtvinoj myöte, oié, kamìšoj myöte. I miul tulettelou jugié, i Indusal éj ole kebié. A vihma suurenou.

Jal'gi toj mejdä joven luo. Täs mié jarähtimmös mejjan zastuavan kahteh pograničnikkah, kudamat kiänyttih narjadas päj. Hyö yhtyttih miuh, i myö kualaen mänimmä joguos pojkki.

Piäzimmä rannal. Kačomma, Indus bespokojno rubej punelojttamah. Punohes, punohes – i ni sijas päj. Tämä znuaččiu "jal'gi on kajmattu, ni midä én voj luadié". Mié uspokojčin Indusan, annojn hänel palajzen suaharié (Miul händä varojn on ajvin suaharié siästetty kormanis) i rubejn obdumìvajmah položenijua.

Kuj vojbi jal'gi kerras kavota? Tämä znuaččiu, čto narušiteljat, čtobì pejttiä jallet, lähtiéttih éj randua, a vettä myöte. Myö jaksaudujmma i lähtimmä vettä myöte, pitkin randua. Täs éj ole syvä, daže polvilojh sah vezi èj täyvy. Indus matkuau mejjan rinnal, randua myöte.

Mänimmä myö täh luaduh metrua kaksi sadua. Kačomma, Indus opjat' bespokojččemahes: se i diéluo azetteleh i njuuhtelou muada.

Mié mänin rannal.

Indus juoksi Miun luo, sydäj turvan miun polvih i hilljajzeh ärähti. Mié hänel käskin männä iélleh – hän éj mäne. Pimiés mié én vojnut éllendiä, mis on diélo. Silitin hänen, turbua – okažijhes, hänel mi-liénöy suus tötöttäy.

Ribu!

Tämän häi vasta vaj nosti. Kus-päj täh ribu löydyj? Pograničnikkua varojn kajken mojne miéločči imejččöy značenijan.

Miul jiävijhes mojne dogadka: narušiteljat astuttih vettä myöte, kastuttih, istuvuttih muuttamah sobié i kirvotettih ili lykättih.

Myö kajkin lähtimmä randua myöte. I kerras že dogadijmma, čto ihastuj Indus. Hän puuttuj jal'geh. Rannas päj Indus otti bokkah. Sié ollah suuret kedrovojn mečän zaroslit. Myö syvenimmä täh meččäh i tulimma kylän lähil.

Tulimma myö kyläh valgonendal – pihal ni éläviä hengié.

Indus toj mejdä kylän randah. Yhten fanzan (korejskoj perti) luo hän sejzattuj i iélleh, kaččomatta kajkkih miun prikazanijojh, éj mäne.

Myö tulimma dvoral. Indus luadiu dvoral oman obìčnojn kruugan – proviérindua varojn, kunne mänöy jal'gi, i napravljajččehes ojgiéh ukseh.

Jahkäjn mié veräjdä – se salvas. Myö varustimma oružijan i koputimma ikkunah. Vastavusta éj ole. Koputtamma vié kerran – iänettömys. Možet, fanzas ni kedä éj ole?

No kačomma, Indus kajkel väel pajnau ukseh i kridžajttau hambahil. Tämä éj ole prosto. Značit, fanzas ken-tahto on, no pritvorjajččehes, čto éj kuule mejjan koputusta. Mié vié énämmäl koputin. Avauduu ikkuna. Ikkunas ozuttijhes korejtsa-starikan piä. Hänel ollah unizet sil'mät. A rožal on udivlenija: miksi tämä, mol, tuldih hänen luo nenga ajjoj, midä hänes tahtotah? Éj anneta i kylläl muata dobrojl ihmizel. Tyh'jaksi vaj bespokoitah.

Mié ojennin ikkunah naganan. Krasnoarmejtsat nostettih vintovkat.

Ken siun fanzah kävyj zagranitsas päj? – kyzyjn starikal.

Hän vastuau kähliäjal venjan kiélel:

– Miun ni kunne éj käynyt. Miun ni midä éj tijja. Miun kajken yön magaj.

Kyzyjmmä händä avata uksen. Mänemmä fanzah. Opjat' kyzyn starikal:

– Ken kävyj tänne zagranitsas päj?

Starikka pujstau omal pitkäl parral. Nostelou sil'mié tajvahah. Huarottelou käzil:

– Miun ni midä éj tijja. Siun nareko obižajččou. Kačon, starikas ni midä tolkuh ét sua. Kučun kojran:

– Indus, éči!

Indus hilljajzeh projdi äjjan kerdua komnattua myöte. Sen jal'geh tungeuduj kravatin al. Vedäy sié päj botinkan i tuou sen miul. I kerras opjat' kravatin al. Vedäy tojzen botinkan. Sijd kolmannen i nellännen. Kaksi puarua botinkua. Značit, narušiteljoj oli kaksi.

– Kenen botinkat? – kyzyn starikal.

Se omua tajttau:

– Mié ni midä én tijja.

– Soznaje, starikka, yksikaj löyvämmä.

– Siun naprasno miuda obižajčet.

Unohtin vié tejl sanuo, čto tämän prostornojn fanzan čupus, madalojl nuarojl, muattih riävykkäj kaheksa hengié. Hyö, naverno, jo ammuj havačuttih, no pritvorjajttihes maguaisi.

– Mid rahvahié nämä ollah? – kyzyn starikal.

– Miun rodnjat.

Kučun kojran i ozutan hänel maguaih:

– Indus, proviérié, mid rodnié nämä ollah!

Indus miuda éllendäy puoles sanas. häi hyppiäy nuarojl, hambahil riuhtaj maguais od'jualan, no ni kedä éj koskenut, vaj njuus-geli. A hyö kuj ni midä éj olis ni ollut, jatketah kuorzuo. Magej uni on ihmizil! No vot Indus zavodi pyörié, midä-liéne čuvstvujčči. Yrrästih sijojs i hyppäj fanzan čupus olijal päčil.

Ken-liéne päčil ringahtih. Kačomma, Indus vedäy sié päj jallas mittyjstä-liéne ihmistä. Hänel jalles hejttyy i tojne djadja, jo éj vuottaen osobojda priglašenijua.

– Tejjan botinkat? – kyzyn.

Hyö nähtäh, čto iélleh éj ole midä valjajja durakkua. kerras soznajttihes:

– Mejjan.

Mié sdajčin net krasnoarmejtsojl. A iče rubejn Indusan avul obìskivajmah.

Löyvin opién, érähié buakkajzié spirtuo, šulkun, čuasut, valjutan i vié äjjan raznojda tavarua.

Tavatut narušiteljat oldih kontrabandistojna. No kontrabandista suuremmaksi častiksi on i špiona – ruadau po sovmestitel'stvu.

Konza myö hejdä viétimmä zastuavah, päjväjne jo nouzi korgiél.

Nelläkymmendä kilometrua narušiteljan jal'geh

Viè oli slučaj, konza myö Indusan ke nelläkymmendä kilometrua juoksimma Narušiteljan jal'geh. Oh, i rikoj že hän miul verdä!

Lähtin mié narjadah illas päj. A pidäy tejl sanuo, čto zastuavan načal'Nikka ajvin vuottau mius päj soobšenijua sih näh, oldih-go mittyjzet-tahto narušiteljat vaj éj. Vot mié projdin granitsua myöte sinne, jarilleh, a jalles telefonua myöte dokladìvajčen.

Sinä yönä mié olin narjadas yhten meijan krasnoarmeitsan ke. Kävelimmä myö émmä lojttuo zastuavas – kilometrua kolme. Olimma granitsal vijdeh čuasuh sah huondesta.

Ni kedä i ni midä émmä löydänyt. Mié soobšijn täh näh telefonua myöte načal'nikal i sajn razrešenijan männä zastuavah muata. Piästin mié Indusan povodkas, i astumma zastuavah. Mänimmä äjjan kymmendä metrua. Indus vdrug seizattuu i vigluttau bespokojno hännäl.

Mié i sanon krasnoarmejtsal:

– Kuj nägyy, muata mié jo rubién huomena. Sié kiäny zastuavah i sano, čto mié lähtin jal'gié myöte.

A krasnoarmejtsa miul sanou:

– Razrešikkua miul lähtié tejjan ke?

Krasnoarmejtsojl on ljubopìtno kävellä miun ke. No yksikaj mié händä predupreždajčen:

– Miun ke sostjazajjakseh on trudno. Sié že tijjat kuj mié juoksendelen.

– Tijjan, konečno, – vse-taki opittelen.

Érähié kilometroj hän miun ke juoksi. Sijd jaj.

A myö Indusan ke juoksemma. Jal'gi on, no ihmistä vié éj nävy. Éhti lojtos ujdié.

Tulin mié hyllättyh kolhoznojh taborah. Kezäjzis peldoruadolojs vié jaj. Löyvin mié sié korvojhuos érähié suolajzié ogurtsoj i arbuzan ili tìkvan, én hyvin nygöj mujsta.

Mié vähäjzel podkrepijmmos, Indusan že gostitin suaharil. Mänimmä myö mittyjzen-liéne posjolkan luo. No jal'gi mänöy éj posjolkan kavti, a bokači. Mié kyzyn posjolkan éläil, éj-go astunut ken-tahto täs?

Sanotah, čto éj ammuj astuj mijttyjne-liéne ihmine. Punaldijhes i lähti sopkah päj.

Miul liéni vesselembi. Hot' i muokkavujn, no én duarom juoksennellut. Yksikaj, kunne hän ni pejtys éj, tabuan.

Nouzen mägyččäjzel. Näen, ihmine mäen al hejtyy. A sié šossejnoj doroga. A dorogua myöte gruzovoj mašina matkuau täyvel hovul.

Mié yrrästimmös Tämän ihmizen peräh.Ammujn naganas, kirrun:

–Stoj!

Hän juoksemah. Kajkes hovus hyppiäy mašinah, tagua päj, čto šofera éj ni midä näe. A mašina kiändyj bokkah i kadoj.

Gor'ko i obidno miul lièni. Juoksin mié tyh'jah nelläkymmendä kilometrua.

A glavnoe, narušiteljal lykysti pejttyö. Pozor! Hujgié on zastuavah kiändyö.

– Durakojksi myö siun ke jajmmä, – sanojn mié Indusal. Hän tože oli pahas miéles.

Tojzena päjvänä myö zastuavas tijjustimma, čto narušitelja on tavattu$. Zaderži hänen mašinan šofera, kudaj, Nähtyö iččeh mašinas passažiran, éllendi, čto täs midä-tahto éj hyvin ole.

Mié uspokojčimmos. Vsjo-taki tavattih. Éj propadinnut miun ruado.

Suarel

On nämis kohtis jogi, ylen bujnoj i šumnoj. Täl jovel on suari. Yöl velikojda Oktjabr'skojda Pruazdnikkua vaste suarel oli narjadas Karatsupa. Konečno, Täs že rinnal hänen ke oli i hänen alalline sputnikka i vernoj pomoščnikka – Indus.

A sovetskolojn Pruazdnikojn ajgah vraga obìčno luendau naporua granitsal. Vraga nenga duumajččou: "Tänäpäj hejl, bol'ševiKojl, on prazdnikka. Hyö sié vesseliyvytäh i jo éj muga tarkah vardojja granitsua". Kajken mojne špionskoj puakosti stremihes näminä päjvinä piästä sovetskojl mual.

No vraga ošibajčeh. Pruazdnikan ajgah parahat sovetskojn Granitsan ihmizet lähtiétäh počjotnojh vahtah.

I vot viruu Karatsupa tuh'jolojs. Vihajzesti šumiu jogi. Lyöy vihma. Kus-liéne lähil jurizöy jury. Lähenöy tulenisku.

Paha yö on pograničnikkua varojn.

Virut sìrostis, vilus siuda särizyttäy, da vié ni midä éj ni nävy i éj kuulu.

Viruu Karatsupa. Viruu Indus. I vot Karatsupa nägöy, čto kojra nervničajččou, se i diélo trevožno lekahtelehes.

A Indus nareko éj rubié nenga vedämäh iččié. Značit, kedä-tahto čuvstvujččou lähil. No Pimevys on mojne, čto Karatsupal ni midä éj sua nähtä, éj-go razberié. I vdrug läjmähtih tulenisku. Täl ajgua pograničnikka éhti nähtä iččeh lähil, askelen vijentojsta peräs, suurikazvojzen ihmizen mauzeran ke käes.

Uuvessah läjmähtih tulenisku. I opjat' Karatsupa nägi tämän ihmizen, – istuj hän tuh'jon tagana.

No i narušitelja dogadi pograničnikan. I kerras, kuj vaj sambuj tulenisku, banditta ambuj mauzeras. Karatsupan znuakkua myöte Indus yrrästih tuh'jolojh, kus istuj banditta. No se iski kojrua dubinkal, i hyppäj tojzen tuh'jon tuaksi.

Riskujja Indusal Karatsupa éj tahtonut. Hän Kuččuj kojran.

Narušitelja kajken ajgua otstupajčči, pejttyen tuh'jolojs i ambuen. Karatsupa Indusan ke ryyvettih hänen peräs. Nenga zavodih tämä yölline poedinka gluhojl suarel. I vot Karatsupa kuulou érähién askelién piäs ičes veen čolajlemizen. Énzimäjne vpečatlenija oli mojne čto banditta ostupijhes i puuttuj luhtah. Tas sliédujnnus ambuo.

No Karatsupa on ostorožen – éj ammu. Hän jatkau kačellakseh mestnostih. I terväh tijjustau vragan vijzahan ulovkan, kudaj lykkäj vedeh muakuakun, a iče juoksi bokKah. Vraga tahtoj, čtobì Karatsupa ambuis i täl obnaružis ičen.

Nenga hyö vié kodvan vajkkani pyörittih tojne tojzen rinnal – Karatsupa i vraga. Jogahine tahtoi muanittua omua protivnikkua.

Karatsupa pimevyös dogadi, čto rinnal kebiésti lijkahtih tuh'jo. Karatsupa ambuj. Narušitelja ringahtih. No, kuj nägyy, hän oli kebiésti ruanittu. Sentäh čto sil že kerdua nouzi i juoksi keskel suarda, kus kazvau nuori mečikkojne. Karatsupa työndi Indusan jal'geh ajamah. I opjat' postradajčči Indus, suaduo dubinkal vnušitel'nojn iskun.

No nenga pitkähes jatkuo éj voj. Pidäy loppié. Narušitelja éj sua paeta.

I vot Karatsupa pridumajčči tämän mojzen štuukan. Hän ryydi Indusan ke mečikköjzen luo, kus oli narušitelja. Käski hänel hilljakkajzeh viruo yhtes kohtas. A iče ryydi bokkah.

Sen jal'geh Karatsupa pličkaj sormil. Indus tiédäy, čto tämän mojne pličkutus označajččou: "Indus, anna iäni, hauku!"

Indus kerras kuuli tämän pličkutuksen i lujah haukkumah, jatkaen viruo yhtes kohtas.

Banditta, duumajen, čto kojra opjat' yrrästih häneh, nouzi, vijputtaen dubinal.

Tädä i vuotti Karatsupa. Metkojl ammunnal häi kuadoi banditan.

Šumi jogi. Valoj vihma.

Valgiéh sah istuj Karatsupa Indusan ke vragan trupan luona.

Karatsupa uppuou

Oli tämä keviäl, – rasskažiu Karatsupa, – kažetsja, mejjan énzimäjzil čislojl.

Lähtin mié yhten krasnoarmejtsan ke granitsal. A granitsa täs mejl mänöy juuri keski jogié myöte. Sejzomma rannal. Ymbäri kaj on hilljah, spokojno. Vdrug Indus nastorožijhes.

Značit, suarel ken-tahto on. Énne kuj lähtié sinne, myö tarkkajzeh obìskajčimma rannan. Rannal ni kedä éj okažinnuhes. Éj uskoen iččeh, myö piästimmä Indusan. Hän käveli, käveli i spokojno kiändyj jarilleh. Kiändyj i trevogan ke kaččelou suareh.

Istuvujmma myö veneheh i lähtimmä suarel. Nouzimma i rubejmma obìskivajmah mestnostié.

Ni kedä éj okažinnuhes, pajči érähié kojrié, kudamat ujettih tänne sosednjojs korejskojs posjolkas i muattih yö tiä. Vot nämät kojrat, kuj nägyy, i vstrevožittih Indusua.

Ét midä luai, – pidäy kiändyö jarilleh rannal. A jogi tämä, pidäy tejl sanuo, on pričudojn ke. Puaksuh olettelou, čto mejl vihmua éj ole, a vezi jogeh lizenöy. Vihmuu kus-tahto verhovnjojn luona, a vezi stremitel'no tänne sah tulou.

Muga oli i täksi kerdua. Kačon, vettä jogeh lizäj, a veneh puuttuj mejl paha, loukokas. Rubejmma myö vettä käzil venehes päj ammuldamah, – ni mi éj auta. I vse-taki pidäy kiändyö, kuj-tahto piäzemmä. Kučun Indusua veneheh. Hän tuli, kaččoj veneheh, sijd miuh. Kak budto tahtoj kyzyö: neuželi myö risknimma ajua tämän mojzel "korablil"?

Mié povtorijn oman prikazanijan. Indusal ni midä éj jiänyt luadié, kuj podčiniékseh.

Häi hyppäj veneheh, no éj istuudu – liga i märgä on. A Indus on ylen puhtahuon suvajččija, tirpua èj voj ligua.

Myö Krasnoarmejtsan ke hyppäjmma veneheh i lähtimmä. A juuri keskel jogié virda on ylen ravié, läjskähtih mejjan "korablja", i hilljakkajzeh, no verno, myö mollej lähtimmä poh'jah.

A suorivunnuot myö olimma šinelilöih, telogrejkkojh. Oldih mejjan ke i vintovkat, i podsumkat, i patronat, i granatat. Tak čto, iče éllennättä, ujdua oli jugié. No Indus terväh piäzi rannal, nouzi, pujstaldih i huogavuu.

Istuu i kaččou, kuj hänen izändä kezojda kyl'böy. Šineli miul kastuu, jugeni, vedäy alah. Mié muokkauvujn, čuvstvujčen, čto vot-vot uppuon. Kirrun:

– Indus!

Hän kerras haukunnan ke hyppäj miun luo vedeh, tabaj šljoman, vedi sen piäs päj i ujdau sen ke randah. Miksi hän nenga luadi, én éllendä. Duumajčči, naverno, čto mié kezojda kyl'ven. I vot, čtobì kevendiä miul kezojn kyl'vjondä, otti šljoman.

A miuda vedäy alah, poh'jah. Mié jo izrjadno hlebnijn vettä. Opjat' kirrun:

– Indus! Miun luo. Indus!

Täs Indus éllendi miuda. Hän lykkiäy šljoman i, éj ujdahuo randah sah, hyppäj miun luo. A mié täl momental jo lähtin poh'jah.

Tavattuo hiémuas Indus vedi miun rannal.

Tojbujn mié, kačon miun krasnoarmejtsa vié tel'mäy vees. Hän pidih ajros, no jo riéhkih jal'gimäjzis vägilöjs. Nähtyö, čto hänen izändä on tsel i nevredim, Indus uuvessah hyppäj vedeh, ujdi krasnoarmejtsan luo, tartuj hänen šinelih hambahil i avutti hänel piästä randah sah.

Istumma myö, vezi mejs valuu. Istumma, kačomma tojne tojzeh, i molemmat ihastuksis itkemmä. Duumajja vaj: mittyjzis perepalkojs myö vaj émmä liéne ollut, ajvin éloh jajmmä, a täs vojnnuzimma ni mistöjn kuolla. I kuolluzimma, esli vaj éj olis ollut Indusua.

A Indus juoksendelou yhtes tojzen luo, armasteleh i vesselästi-vesselästi haukkuu..."

Ordena

Lähti Karatsupa otpuskah iččeh luo kodih, Kazahstanah. Igävä hänel oli sié istuo diélottah. Povuadih Karatsupa Dal'njojh Vostokkah, granitsah, omah ruadoh, tovarišojh.

Vesselä i radostnoj, hän kiändyj omah zastuavah. Tuli hän zastuavah i tijjustau, čto sinä päjvänä illal kluubas mittyjne-liéne sobranija on. Lähti Karatsupa kluubah.

Tuli hän myöhästynnän ke – sobranija jo zavodih. Istujhes hän yhtel jal'gimäjzis skamnjojs tovarišojn keskeh i kuundelou dokladčikkua.

Dokladčikka oli polkovnikka, yksi mejjan slavnojn pograničnojn ohranan boevolojs komandirojs. Pagizou polkovnikka Grodekovskojh pograničnojh otrjuadah näh, kudaman parahié bojtsoj i komandiroj sovetskoj pravitel'stva nagraždajččou ordenojl.

Rubej polkovnikka lugemah postanovlenijua$. Bojtsat gorjačolojl aplodismentojl vstrečajjah joga familijua. Vdrug Karatsupa kuulou i korvil omjl éj usko. Polkovnikka lugi hänen familijan.

– Nikita Karatsupa...

"MiY tämä? Neuželi tämä miuh näh?" duumajččou ošelomljonnoj Karatsupa.

A polkovnikka sanou:

– Sožalenijaksi, tovarišua Karatsupua èj ole tänäpäj täs. Hän vié éj kiändynyt otpuskas päj.

No täs bojtsat kirrattih:

– Vot hän!

– Hän täs on!

– Mäne, Karatsupa!

Ruskié smuščenijan periä, nouzi Karatsupa.

Händä privetstvujdih tovarišat-bojtsat. Karatsupan sluava on kajken zastuavan, kajken Pograničnojn otrjuadan sluava.